Snijeg je bez prestanka padao i zameo sve puteve u grofoviji Saterlend. Nekima je takvo vrijeme bilo blagodat, a drugima pak, samo otežavajuća okolnost. Među ovim drugima bio je i sam grof Saterlend koji se satima bezuspiješno borio da sačuva krov svoje staje, koji se ipak na kraju obrušio i to ne pod težinom snijega nego zbog naleta vjetra koji je tako jako puhao da je nosio sve pred sobom. Životinje su se morale premjestiti u ostale pomoćne objekte i u tome su učestvovali svi raspoloživi muškarci, uključujući i lorda Kornvala, tako da su dame bile uskraćene za društvo gospode u velikom salonu ali nisu očajavale zbog trenutnih vremenskih prilika naprotiv, išle su im u prilog jer će im produžiti boravak u Danrobinu. Lejdi Beatris je izgledala zanosno u grimiznoj haljini ako je suditi po komplimentima koje joj je udjeljivao gospodin Lokvud i njena majka i nije bilo ni traga jutrošnjim podočnjacima, bila je i više nego spremna potražiti utjehu u zagrljaju lorda Kornvala.
Skarlet se radovala snijegu koji se u tolikim količinama rijetko mogao vidjeti na ostrvu. Poželjela je da zatrpa Danrobin i da se vjenčanje odgodi ali to su bile samo njene dječije želje. Poželjela je da istrči na snijeg, pravi snježne anđele i igra se grudvanja, kao što bi radila prije sa ocem kada bi pao prvi snijeg. Poželjela je bilo šta drugo osim sudbine koja joj je namijenjena. Bezbroj puta se pitala zar je čast važnija od života? Ako je grof tako pošten i plemenit kakvim ga smatraju zašto ih oboje osuđuje na propast? Sjetila se svoje majke o kojoj bi tako rijetko razmišljala jer nije imala nikakvu predstavu o njoj, osim onog što joj je otac pričao. Nije imala njen lik u sjećanju i često bi je tražila u drugim ženama, pitajući se da li je ličila na neku od njih i onda kada bi joj se nečiji lik učinio prijatnim pamtila bi ga i sljedeći put taj lik zamišljala kao da je majčin. Znala je da ne liči na majku, da je ona bila plavokosa i plavih očiju, znala je da je voljela oca i odrekla se svog položaja da bi bila s njim, no znala je i da je ocu jako teško pričati o njoj, pa bi Skarlet često odustajala od pitanja ne želeći mu prouzročiti dodatnu bol. Njena majka se usprotivila svima kako bi pronašla svoju sreću, a jedan grof to ne može, nego se slijepo drži tih glupih pravila uništavajući im život. Najednom su je zidovi gušili, noć se spuštala i do vjenčanja je ostalo manje od dva dana. Lomila se čas okrivljujući grofa, čas izgarajući u samokrivici jer ipak je ona glavni krivac i uzročnik. Morala je nečim skrenuti misli i ponadala se da bi biblioteka mogla biti prazna kako bi uzela knjigu za čitanje, s obzirom na to da grof ima goste i da su sigurno u salonu.
Grof je konačno predahnuo jer su sve životinje bile na suhom i sigurnom. Vrijeme ručka je davno prošlo i niko nije jeo, pa je nakon što su životinje nahranjene ljudima dao slobodan ostatak dana, a on je na sebe preuzeo obavezu da kasnije obiđe stoku. Svi su bili promrzli, mokri i iscrpljeni.
"Hvala ti na pomoći", zahvalio se Arčiju.
"To je najmanje što mogu za tebe učiniti. Zapravo mi je samo isprika kako ne bih morao zabavljati tvoje gošće." Arči nije odolio da se ne našali na grofov račun i izazove mrštenje njegovog već tmurnog lica.
"Ako snijeg nastavi ovako padati uživat ćemo u njihovom društvu cijelu sedmicu", negodovao je grof, pa su se obojica nasmijali.
"Ne bi mi škodilo malo užitka", prokomentarisao je Arči, izazvavši novu lavinu smijeha.
Jedan je od rijetkih koji je mogao oraspoložiti grofa i u najgorim situacijama izvući osmijeh sa njegovog lica. Tada bi mu se ukazala dražesna rupica u obrazu i iz natmurenog grofa postao bi bezbrižni mladić, kakav nikada nije imao priliku da bude. Uvijek u grču i u razmišljanjima rijetko kada bi se opustio i prepustio zabavi.
Nakon što je naredio da se lordu Kornvalu pripremi kupka i sam je otišao u svoje odaje očistiti se i presvući. Raspoloženje mu se vratilo na staro, svjestan izazova koji se pred njim nalaze. Gospodin Lokvud je trčao za njim ne mogavši pratiti njegove duge korake i sakupljao mokru odjeću koju je grof u hodu odbacivao, na kraju ostavši bos, u hlačama i raskopčanoj košulji. Skoro pa je neopaženo prošla sitna prilika koja se zalijepila za zid na vrhu stepeništa. Primjetivši grofa kako grabi po dvije stepenice nije imala vremena da se vrati u sobu, mogla se jedino nadati da je neće vidjeti. Ta neobična scena koja se odvijala pred njom činila je da joj srce ubrza ritam otkucaja, no nije mogla odrediti je li to zbog straha ili zbog činjenice da se slika koju je nacrtala ostvaruje. Grof je stajao tek dva koraka od nje u raskopčanoj košulji izlažući njenom pogledu svoja snažna definisana prsa i ne trudeći se pokriti ih. Kosa mu je bila mokra i padala preko čela i jedna mala kapljica vode pala je sa pramena na njegove grudi. Skarlet je kao hipnotisana pratila tu kapljicu kako klizi i nestaje negdje na sredini ravnog stomaka stapajući se sa ostalima i gubeći se u pojasu hlača. Sva krv joj je jurnula u lice a zrak je najednom postao previše vlažan i težak da bi se moglo normalno disati, ma koliko jako udisala. Osjetila je treperenje u stomaku i imala je osjećaj da će izgubiti svijest. Nije se usudila pomaknuti sa mjesta i sve što je željela u tom trenutku je da se zid otvori i proguta je. Vidjela je ponovo onaj bjes u njegovim očima, isti kao i onu noć kada ju je otpratio do sobe i dotaknu njene usne. Nesvjesno je zagrizla donju usnu, prisjećajući se njegovog dodira.
