U Danrobinu te večeri nije se moglo čuti ništa glasnije od šapata. U velikom salonu koji je za trenutnu priliku bio otvoren pastor Nikolas je ispijao svoj topli čaj sa malo mlijeka i grickao sitne kolačiće koje je Doroti godinama pripremala za mladog gospodara. Sir Edison držao je u ruci čašu porta i zadovoljno gledao igru vatrenih jezičaka u kaminu. Čekali su grofa da im se pridruži, a sir Edison nije odolio da ne potpiri vatru:
"Uvaženi pastore gdje ide ovo naše stado ako najbolji među nama ne mogu odoljeti smrtnim grijesima? Nisu li oni naši predvodnici i prvaci na koje se moramo ugledati?"
"Sir Edisone ja sam siguran da će grof Saterlend uraditi onako kako Božiji i kraljevski zakoni nalažu", odgovorio je namršteni pastor. Lično je simpatizirao i uvijek podržavao mladog grofa ali ovo ga je duboko razočaralo. Nekoliko puta mu je skrenuo pažnju na važnost porodice, svetost bračnog zajedništva i rađanje potomaka ali ovakvo bogohuljenje od grofa nije očekivao.
"Naravno! Ja sam siguran da ste vi prvi koji ćete mu ukazati na važnost donošenja ispravne odluke. Jeste li upoznati sa gospođicom koja je saučesnica nesretnog čina?"
"Gospođica je nova guvernanta lejdi Odri", odgovorio je pastor nevoljno.
"Ah, kako neprikladno!", uzvratio je Edison suzdržavajući cerek. Bio je veoma zadovoljan sa ovim preuranjenim božićnim poklonom.
Grof je naredio da se svim ljudima koji su učestvovali u potrazi obezbijedi obrok i čaj kako bi se ugrijali. Skarlet je smjestio u njenu sobu, zatim naredio Doroti da naloži vatru i dobro je utopli, da je pokuša probudit i pomogne joj okupati se u vrućoj kupki, a zatim da pripremi toplu supu i čaj. Još jednom je poslao po doktora i nadao se da trajnih posljedica od smrzavanja neće biti. Sjećao se priča o vojnicima kojima su odsjecani udovi nakon što bi se promrzli vraćali iz bitaka. Otišao se očistiti i obući prije nego se ponovo suoči sa Edisonom i pastorom. Lako bi on riješio stvari sa Edisonom i ostalima i ova noć bi brzo pala u zaborav da se tu nije našao i pastor.
"Gospodaru?", obratio mu se gospodin Lokvud koji ga je čekao ispred njegovih odaja.
"Gospodine Lokvud zašto niste slijedili moje upute?!", grof je povisio glas, što je bila rijetkost. Njegove naredbe uvijek su se izvršavale i nije bilo potrebe za jačim tonom.
"Gospodaru, konj se vratio bez vas, bili smo zabrinuti. Ljudi, ovi preostali koje niste poslali na odmor, vas nisu mogli pronaći i nisam smio odlagati potragu zbog bojazni da ste unesrećeni, pa sam poslao po pomoć u St. Andruv, pastor se odmah odazvao a sir Edison im se pridružio u putu", pravdao se Lokvud još nesvjestan situacije u kojoj su se našli.
"Pa gospodine Lokvud imate čast biti prvi obaviješteni da ću čim prilike budu dopuštale vjenčati se sa gospođicom Hartford i na tome imam vama da zahvalim!", lupio je vratima batleru pred nosom, a ovaj je u šoku zanijemio. Pohitao je u prostorije za odmor posluge kako bi pitao ljude šta se dešava. Ako je nešto mrzio to je biti neupućen.
Koračao je bijesno sobom i bacao sa sebe odjeću. Zar njega da optuže za nemoral, u situaciji kada se borio za djevojčin život?! Prokleti Edison! Vrebao je ovakvu priliku i sada će iskoristiti pastorovo prisustvo. Mozak mu je radio kao nikada prije ali jednostavno nije pronalazio nikakvo rješenje, no dvije glave su sigurno pametnije od jedne. Napisao je pismo svom prijatelju Arčibaldu Kornvalu a zatim se uputio u salon pokušati urazumiti pastora i objasniti situaciju.
"Gospodo!", pozdravio je pastora i Edisona, "oprostite što ste čekali, morao sam se pobrinuti za unesrećenu."
"Vi se uvijek lično brinete za svoju poslugu?", pitao je Edison sa dozom provokacije.
Iako uvijek staložen, strpljiv i susretljiv, grofa trenutno te osobine nisu krasile. Imao je želju da nekome slomi vrat jer jedan nesretan trenutak odredit će čitav njegov život. Razmišljao je on o ženidbi, naročito posljednju godinu kako su mu se tridesete približavale i najčešće je u toj ulozi razmatrao lejdi Beatris, no nikako nije mogao preći preko njenog karaktera. Privlačnog izgleda, dovoljno plemenitog porijekla ali samo jedna stavka koju je ispunjavala u njegovoj postelji nije bila dovoljna da je uzme za ženu. Trebao je neku savršenih manira, pitomog karaktera, iz ugledne plemićke porodice, jedinicu, neku kojoj će prioritet biti porodica i djeca a ne najnovija pariška moda. Dopremio bi on i čitav brod pariških ekstravagancija kada bi pronašao jednu takvu koja će mu odgajati djecu i koja će od Danrobina napraviti dom.
