Bio bi najsretniji kada bi je mogao odvesti u Danrobin, u njihov krevet ali put je bio predugačak tako da je sada ležala u krevetu njegove kuće u Mejferu, u kojoj još uvijek nisu imali nikakvih sretnih zajedničkih trenutaka. Umjesto da bude uz nju i bude joj podrška on se distancirao čineći ogromnu grešku koja ju je mogla koštati života, mogao ju je zauvijek izgubiti. Disala je ali nije pokazivala znakove svijesti i nestrpljivo je čekao doktore ne napuštajući je ni na trenutak.
"Vaša milosti!" Čuo je Anu kako ga doziva, pa je povikao da uđe. "Doktori su tu", obavijestila ga je.
"Uvedi ih!", naredio je kratko. Pribilježio je u mislima da nagradi Vilsona za sve što je učinio za njega prethodnih dana.
Bilo je ukupno pet doktora koji očito nisu bili zadovoljni prisustvom konkurencije, pa su dvojica odmah otišla a trojica su ostala zauzimajući pozicije oko kreveta u kojem je Skarlet ležala.
"Možete napustiti sobu", rekao je jedan obraćajući se Gordonu.
"Ne! Ostajem ovdje", odgovorio je i tek se neznatno pomjerio do uzglavlja kreveta.
"U redu! Kako želite!", rekao je doktor ne želeći se raspravljati, a zatim otvorio svoju veliku kožnu torbu i stavio naočale.
Pregledom je brzo ustanovljen prijelom podlaktice, pa je ruka fiksirana, stopala i leđa su bila očišćena i previjena a na lice stavljen oblog koji će ublažiti otok. Međutim, kako je trudnoća bila rana, nisu još uvijek sa sigurnošću mogli utvrditi ništa osim da krvarenje nije prisutno, te da preostaje da sačekaju naredne dane. Platio je velikodušno doktorima, koji će i narednih dana dolaziti kako bi pratili Skarletino stanje, a zatim skinuo prljavu odjeću i legao pored nje u krevet. Mogao je odahnuti jer niti jedna povreda nije bila životno opasna i želio je da prvo što ugleda bude on kada otvori oči. Pretpostavili su da je iscrpljena i savjetovali da je ne bude dok se sama ne probudi.
Dodirivao ju je bez prestanka, laganim dodirima milovao njeno lijepo lice i kosu i šaputao riječi nježnosti i ljubavi. "Tako mi je žao Skarlet... Oprosti mi ti jer ja sebi nikada neću moći oprostiti." Drhtavi dlan je spustio na njen stomak, zamišljajući njihovo nerođeno dijete i tako zaspao.
Sanjala je livade oko Danrobina i žute narcise, toplo sunce koje je grijalo njeno promrzlo i mokro tijelo, sanjala je Gordona kako joj ide u susret i smije se onim rijetkim osmijehom koji napravi rupicu u njegovom obrazu. Zatim je vidjela sebe kako sjedi među narcisima sa bebom u rukama i željno ga iščekuje, a onda, najednom, nestalo je sunca i narcisi su venuli pred njenim očima a Gordonove oči su postale zlokobno žute, a zatim krvavo crvene. Stiskala je bebu na grudima ali njegove ruke su je otrgnule. Trčala je za njim, pokušavajući ga stići no bio je previše brz i ona je klonula na hladnu zaleđenu zemlju. Krvava kiša počela je padati i njena žuta haljina u boji narcisa i sunca, pretvorila se u krvavo crvenu, gazila je kroz krvavu vodu i dozivala ga, međutim sve što je čula bio je piskutavi glas Kolinsa koji joj obećava da će je pronaći. Trzala se i bacala po krevetu pokušavajući izaći iz noćne more koja joj je nanosila užasnu bol. Tijelo joj je bilo prekriveno znojem i strašan jecaj prolomio se iz njenog grla. U sobi je bila tama, tek u kutu u kaminu blistala je crvena žar od ostataka vatre koja ju je podsjetila na Gordonove crvene oči iz sna. Nije znala da li sanja ili je to što se dogodilo stvarnost, nije znala gdje se nalazi, no kada su je velike ruke stegnule i privile na snažne grudi počela je vrištati i otimati se, do uma joj nikako nisu dopirale njegove utješne riječi da se smiri, ma koliko puta ponavljao.
"Skarlet, dušo, to sam ja, smiri se. Skarlet, molim te draga, sigurna si, molim te, smiri se...", ponavljao je uporno ali ništa do nje nije dopiralo. Bojao se da će povrijediti slomljenu ruku, nije je nikako mogao smiriti niti doprijeti do nje. Obuhvatio je njenu glavu rukama i spustio svoje usne na njene. I dalje se otimala i grizla ga, ali nije odustajao, ljubio ju je sa svom svojom ljubavlju koju je imao za nju u srcu i konačno osjetio kako se njeno tijelo predaje i drhti. Osjetio je njene suze, njihov slani okus, osjetio je njenu nemoć i povrijeđenost, pa je i sam zaplakao duboko ganut svime što joj se desilo. "Oprosti mi... Oprosti mi što nisam bio tu kada si me najviše trebala... Oprosti mi što ti nisam nikada rekao koliko mi značiš, koliko mi trebaš... Oprosti za svaku ružnu riječ koju sam rekao, za svaku nepravdu koju sam ti učinio. Oprosti mi što sam ti htio uskratiti pravo da budeš majka i što sam bio sebičan. Oprosti što si morala otići kako bi zaštitila naše dijete jer si vjerovala da ga vlastiti otac ne želi..." Spustio je glavu u njeno krilo i ljubio njen stomak natapajući njenu noćnu košulju svojim suzama. "Oprosti mi što ti nikada nisam rekao koliko te volim... Volim te Skarlet i voljet ću te dok god ima života u meni, tebe i našu djecu, zuvijek." Jecaji su utihnuli i dva izmorena tijela držala su jedno drugo u tami sobe, nije im bila potrebna svjetlost da bi se vidjeli, jer gledali su se dušama, njihove duše su se našle, prepoznale su svoj miris i spojile se sa svojim parom tako da su sada sijale jarkom svjetlošću, onom koja se ne može vidjeti ali onom koja može osvijetliti i najmračnije bezdane i ponore.
