Only stars know/Završena

17#

~ ACE'S  P.O.V. ~

"Aela što je ovo?" Pitao sam kad me odvela u lunapark nakon škole.

Lunapark je krcat ljudima i malom djecom. Ne vidim kako će me ovdje naučiti ikakvim borbenim potezima ili kako gađati pištoljom.

"Slušaj klinac", Aela je izvadila cigaretu i upalila ju. Naslonila se na jedan metalni stup. "Imamo cijelu noć za učenje. Mi smo noćne ptice, sou po noći te učim. A sad, idemo ti nabaviti par stvari." Gledala je u jedan štand.

Pogledao sam u taj štand. Pravljenje tetovaža. Izvrsno. Zašto sam pristao na ovo? Nije da sam imao izbora, ali ipak ovo je mučenje.
Povukla me ka štandu i probijali smo se kroz ljude.

"Ej Tacus." Pozdravila je golemog čovjeka s bradom koji je pravio kratkotrajne tetovaže maloj djeci.
Sigurno tu ima i pravih tetovaža pošto me dovela ovdje.

Ušli smo u šator koji se nalazio iza štanda. Bilo je dosta prostrano. Unutra se nalazilo mnogo ljudi koji su pravili odraslima, valjda prave, tetovaže. Aela je pozdravljala skoro svakoga, a ako nije, onda su oni pozdravili nju. Vidim ima ona i drugo društvo osim onih propaliteta.

"Pozdrav Labane, ovaj momak bi htio tetovažu." Rekla je Aela jednom muškarcu, Labanu. Nije izgledao opasno, više kao neki peder. Ima rozu kratku kosu i puno pircinga na faci.

I čekaj što je Aela rekla? Da želim tetovažu? Ja? Tetovažu? Kad sam ja to izrazio želju za trovanjem svoje kože točno?

"Naravno." Nasmiješio se Laban. "Lezi." Pokazao je na našto nalik bolničkom krevetu uz koji je bio ormarić sa raznolikim spravama koje me, iskreno, plaše.

"I da mali, ove tetovaže ovdje su trajne.", pogledao me Laban, "Siguran si u ovo?" Odmjerio me. "Jer... Bez uvrede, ne izgledaš kao netko tko bi radio tetovaže."

Ovo me vrijeđa u dušu. Ne izgledam kao netko tko će nositi tetovažu? Ja mu ličim na papka? Malo vidjet ćemo tko je papak.

"Da siguran sam." Ravno sam ga pogledao. Dosta mi je da ljudi misle kako sam dobrica i kako se bojim svega. Cijeli moj život je tako! Sad bi bilo dosta. Nema straha i odlučnost, u doduše glupim idejama i izborima, nastupa.

Aela se zadovoljno nasmiješila i prekrižila ruke.

Sjeo sam na taj neki bolnički krevet.

"Što želiš tetovirati i gdje?" Laban je pred mene stavio papir s uzorcima na papiru.

Malo sam razgledao. Ima svačega tu. Ali za oko mi je zapao jedan oblik. Točnije životinja. Fenix kako mirno sjedi na grani, veličine možda tri dlana. Ima puno detalja i jako mi se sviđa. Malo je veliko, ali baš me briga. Čak nije sve crno, već ima i crvenih te narančastih boja. Oboje su se na moj izbor začudili.

"Na leđa." Rekao sam.

"Morat ćeš skinuti majicu." Laban je uzimao potreban pribor i, nadam se ne smrtonosne, stvarčice sa ormarića.

Uhvatio sam rubove majice i podigao ih. Svukao sam majicu i, onako zgužvanu, odložio kraj sebe. Vidim da je Aela blenula u mene, moje tijelo valjda. Što joj je? Ah da... Valjda joj se sviđaju moje pločice, koje nitko ne bi rekao da imam koliko se činim žgoljav. Ali ja vježbam, s vremena na vrijeme, i tako, valjda tako, sam ih dobio.

Legao sam se na leđa i Laban je krenuo s nekim čudima na moju kožu. Jao onesvijestit ću se.

Aela je hladno gledala malo po šatoru malo u mene.

Nakon minuta i minuta preživljavanja vandalizma na meni, Laban je završio. Boljeo je jako, ali na sreću nisam proizvodio nikakve zvukove.

"I štreberu, jesi preživio?" Aela se nasmijala kad smo izašli iz šatora. Smjestili smo se uz jedan zidić.