Razmišljala sam. Ostala su mi još 3 mjeseca za završiti gimnaziju, ali tada bi bila trudna već 4 mjeseca. To bi mi bilo prenaporno. Odlučila sam se povjeriti kumi i pitati za savjet, makar sam znala da će reći da rodim.
-Kumo, što da napravim?
-U vezi čega?
-Djeteta.
-Pa što planiraš?
-Planirala sam pobaciti.
-Što?!! Ti se šališ?!
-Tiše malo. Ne treba te čuti cijelo naselje.
-Ali, ali ne možeš. Ili možeš?
-Ne znam, zato trebam tvoj savjet? Da li da pobacim?
-Zar si ti stvarno mislila da ću ti reći da možeš? Znaš za moj stav prema tome. Kako si me mogla i pitati za takav savjet?
-Znaš što? Nikakve pomoći od tebe. Samo me odvezi u bolnicu. Molim te. Ništa drugo ne tražim.
-Ne. Ja u tome ne ću sudjelovati. Možeš ovdje živjeti, ali ako pobaciš više nisi ovdje dobrodošla.
-Stvarno bi to napravila?
-Ne znam. Drugome ne bi zamjerila da abortira, ali tebi bi jer te nisam tako učila.
-U redu. Doviđenja.
Prošla sam. Ne mogu vjerovati da sam prošla. Potražila sam kuminog muža i zamolila da me odvede u bolnicu. Za razliku od kume on me razumio i odveo.
