Sljedeća tri mjeseca su za mene bila pakao. Uz školu još i trudnoća. Popodne uči, a dopodne povraćaj. Došlo mi je da se ubijem. Jednom sam i pokušala. Išla sam u kupaonicu i uzela nož sa sobom. Već sam si i žilu prerezala, a kada sam se probudila ležala sam u krevetu sa zamotanom rukom. Shvatila sam da sam ostala živa, ali sam svoj i djetetov život dovela u opasnost. To sam najviše požalila. Bilo mi je to prvo i zadnje. Sljedećih pet mjeseci je sve bilo u redu. Sve do onog trena. Onog trena kada su počeli trudovi. Nadala sam da će uskoro sve biti gotovo. I bilo je brzo gotovo. A moja kuma je svo vrijeme bila uz mene. Više je uživala u mom djetetu, u mojoj maloj curici od mene. Naime, ja sam toga trena izdahnula. Postala sam anđeo čuvar svojoj Petri. Sve bih dala da je opet zagrlim, da osjetim njezino srce kako lupa u meni. Ali to je nemoguće. Nedostižno je i tako će i ostati.
