Zabranjeno voće / PAUZIRANA /

" Neizvjesnost "

Po povratku kući, očekivala me još jedna rasprava, doduše, ova mi je bila u odnosnu na predhodnu mačiji kašalj. Kasno sam stigla kući, no pretpostavljala sam da Mina ne spava. Odmah sam je pozvala da dođe do mene.

U kući je vladala prava noćna atmosfera. Svi su spavali, osim našeg kućepazitelja. Rekla sam mu da Minu uvede u kuću kroz zadnji ulaz i dovede je u moju sobu, uz što manje buke kako se majka i otac ne bih probudili.

Dok sam je čekala uspjela sam se, raspremiti, istuširali i nanjeti kremu na lice. Sutra je Ponedjeljak, trebaju se objaviti rezultati ispita, uz sve brige u preteklih 48 sati potpuno sam smetnula s uma fax, ali u globalu i nisam mogla uraditi ništa po tom pitanju. Sikirala bih se bezveze, a ništa ne bih mogla popraviti.

" Stvarno si đubre. "

To je bila prva Minina rečenica koju je izgovorila nakon što je ušla u moju sobu. Odstupila sam od mog make-up stola i prišla joj na razdaljinu od neka 2 do 3 metra.

" Moramo popričati. " - staloženo sam rekla. 

" Da, naravno da moramo popričati. " - rekla je ljutito.

" Izvoli se smjestiti. " - pokazala sam joj rukom prema fotelji koja je stajala pored pored terase. Bijesno je prošla pored mene i sjela. Cijelo vrijeme me gledala onim svojim ispitivačko-ljutitim pogledom. Obukla sam svileni ogrtač  preko spavačice, a onda se smjestila u stolicu preko puta nje.

Dosta opuštenije, prirodnije, nastupila sam u razgovoru sa njom nego sa Adnanom. Polahko sam joj objasnila sve što se desilo, od moje i Adnanove svađe u " Ba ba luu ", pa sve do sklapanja primirja na današnjoj kafi. Začudilo me što ona nije imala pojma da smo se nas dvoje našli, ali onda sam shvatila da joj vjerovatno u žurbi nije stigao reći. Uglavnom, nisam imala šta kriti, niti sam se čega bojala, sve sam joj rekla kako je bilo, a ona me pažljivo saslušala. Kako sam odmicala s pričom tako je nju ljutnja popuštala. Mic po mic, vraćala se ona moja vesela i razumna Mina, a ona ljutita je odlutala negdje daleko i bilo mi je drago zbog toga. 

" Žao mi je ako sam te povrijedila, ali nije mi bilo ni do čega, stvarno. " - rekla sam na samom kraju.

Nagela se prema stolu i pogledala me pogledom punim razumijevanja.

" Bitno je da smo sve riješile. Zaboravimo ono što se desilo " - namignula mi je.

" To bi bilo najbolje. " - odvratila sam uz blagi osmijeh.

" Čuj, mogu li prespavati kod tebe, mrzi me vraćati se kući u ovo doba ? "

I stvarno, bilo je pola jedan kada smo obratile pažnju na vrijeme, i mene bi mrzilo ići negdje sada, makar samo u kuću preko puta.

" Ma naravno, hoćeš da ti spreme neku gostinjsku sobu ili ? "

" Mogu spavati i sa tobom, da ne budiš poslugu,  ako ti ne smeta. " - nasmijala se.

" Naravno da ne. " - uzvratila sam joj osmijeh. - " Kao nekada. " - sjetno sam rekla.

Mina i ja samo kao male znale često skupa spavati. Kada bi odlazili na putovanja, mi bi uvijek spavale skupa. Jasno, imale smo svaka svoju sobu, ali voljele smo biti zajedno 00-24h. Često su nas naši roditelji prekoravali zbog toga, ali nama bi to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo.

Dala sam joj svoju spavačicu kako ne bih spavala u odjeći, a onda smo, kao u stara dobra vremena, u tišini noći, bez tračka svjetlosti u sobi, razgovarale. To je bio respekt za sve one davno zaboravljenje, bezbrižne dane. Čavrljale smo i smijale se, odvaljivale gluposti koje nikome ne bi mogle pasti na pamet. Nismo mogle spavati, ni ona ni ja, tračile smo vrijeme skoro do svitanja, ali onda me je san svaladao. Zaspala sam u nekom momentu i vjerovatno je ostavila da priča sama sa sobom.