Zabranjeno voće / PAUZIRANA /

" Upoznavanje "

Pokušavala sam se skoncentrisati na pitanja koja su bila otkucana na papiru i smiriti samu sebe. Morala sam taj test uraditi dobro, jednostavno sam morala. Nisam željela ni pomisliti na to šta bi bilo kada ne bih prošla. Neko drugi na mome mjestu ne bih se ni pola sikirao koliko sam ja, jer bi znao da će proći bez da napiše ijedan jedini odgovor. Ovo je zemlja gdje je štela značila više od znanja, ali ja nisam željela na taj način da postignem svoj cilj. Nikada to nisam voljela i ljudi koji su na taj način završavali fakultete i dobijali poslove jednostavno su mi se gadili. Nije im bilo bitno to što će sutra doći na radno mjesto, a ne znaju da rade, niti to što mnogi spremniji od njih rade za bijednu plaću kod privatnika. Voljela sam Bosnu svim srcem, ali sam je prezirala zbog načina života, zbog vlasti koja je dozvolila da se pošteni ljudi izrabljavaju kao životinje, a lopovi da žive kao kraljevi. 

Osvrnula sam se oko sebe i primjetila da svi nešto pišu, samo sam ja, kao hablećina, zurila u test koji je stajao preda mnom. Udahnula sam duboko, a potom izdahnula te sam se dala na izradu testa. 

Dva sata kasnije ispit je završen, preliminarni razultati bi trebali biti objavljeni za sedam dana, tako su nam izvjestili. To znači sedam dana bez jela, bez pića i  provedenih u agoniji. 

Napustila sam salu i sjetiila se da pozovem Minu, vjerujem da je i ona trebala završiti do sada. Kada sam isključivala mobitel čušnula sam ga negdje u torbu i sada je " Sizifov posao " bilo pronaći ga među tolikim stvarima koje sam držala u torbi. Osjećala sam se k'o debil dok sam išla hodnikom i bukvalno rovila po torbi da ga pronađem. I napokon, nakon pet minuta imala sam ga u ruci. Odmah sam okrenula Minin broj.

" Birani pretplatnik je trenutno nedostupan, ostavite poruku ili pokušajte kasnije. " - javila mi se sekratarica.

Pretpostavila sam da još nije završila ispit ili da nije uključila mobitel, za što su postojale vrlo male šanse, jer bi ona odmah poletila da se javi Adnanu.

Izašla sam s fakulteta i krenula prema izlazu iz dvorišta. Sunce je grijalo nehumano jako, izvadila sam sunčane naočale i stavila ih. Još par puta sam pozvala Minu, ali uvijek mi se javljala sekretarica. Pa i nisam imala puno opcija, otići kući taksijem ili pozvati Adnana, što nikako nisam željela, on je bio posljednja osoba sa kojom sam željela pričati.

" Lina !! "

Učinilo mi se da me neko doziva, ali bila sam sigurna da tripujem. Nikoga nisam poznavala, osim par djevojaka koje su išle sa mnom u srednju i sa kojima i nisam bila tako dobra. One sigurno nisu te koje bi me dozivale.

" Lina !! "

Ponovo sam čula svoje ime. Dakle, možda i ne tripujem. Okrenula sam se i ugledala nepoznatog dečka kako trči prema meni. Sav zadihan stigao je i oslonio se na koljenja kako bi odahnuo.

" Ti si Lina Argon ? " - pitao me s prekidima u glasu jer je još uvijek bio poprilično zadihan.

" Da, jesam. " - rekla sam i naočale sa očiju podigla na glavu.

" Ispala ti je lična karta u hodniku. " - rekao je pružajući mi je. 

" Glupačo, tako ti i treba kad roviš po stvarima u hodnicima. " - prekoravao me glasić.

" Aaa.. Sigurno mi je ispala dok sam tražila mobitel. " - rekla sam sramežljivo uzimajući ličnu iz njegove ruke. - " Hvala ti što si mi je donjeo, ali kako si me zapazio ? " 

" Išao sam iza tebe i kada sam vidjeo da ti je nešto ispalo sageo sam se da to podignem, u tom momentu je naišao moj prijatelj iz srednje koji me zadržao. Kada sam pogledao duž hodnika nisam te vidjeo, odmah sam istrčao da bih te stigao prije nego odeš. " - ljubazno je odgovorio i nasmješio se.