Trenutak istine

PROLOG

Kad pogledam za sobom ne vidim skoro nikakvu svijetlu točku. Sve je zavijeno u crno, a tako to i biva kad odrastaš u zloj obitelji. 

Osjećaji su za mene kao i moju obitelj nepoznanica.

Pri rođenju smo vjerojatno dobili cjepivo protiv ljubavi, jer sve što osjećam je adrenalin kad nekoga skratim za glavu.

Niti jednom do sad nisam osjećala kako zadovoljstvo tako ni radost, jedino što bih osjetila je hrpa adrenalina s kojim sam bila opsjednuta. Adrenalin bez kojeg nisam mogla živjeti jer je bio jedini osjećaj u mome životu.

Od malih nogu umjesto barbika i autića otac nas je učio borilačkim vještinama isto kao i baratati oružjem. Pištolj mi je bio svakodnevica, a ako bih bila izuzetno dobra dobila bih strojnicu na igru. Moje najdraže oružje.

Uživala sam u mladenačkim danima okupanim metcima i tako sve do svoje osamnaeste godine kad mi je otac zaprijetio;
' Ili on ili ja!'

To je bila moja prekretnica kao i odlazak iz ove jebene mafijaške obitelji.

Otac mi je smaknut iako ni dan danas ne znam od čije ruke, a iskreno nije me baš previše niti briga. Bio je govno, a kao takvo je i umro.

Za brata znam da je naslijedio oca te sad vlada Mostarskim podzemljem. Sestra glumi sretno udanu glupaču desne mu ruke dok sam ja uspjela izvući živu glavu na jedvite jade.

Prati me moje porijeklo kao i prezime gdje god otišla, ali i dalje dobro funkcioniram iako niti malo po pravilima.
Prevarantica sam!
To je ono što sam ja iako mi ruke nisu natopljene krvlju.

S osamnaest godina kad sam pobjegla u Hrvatsku te stigla u Zagreb bila sam gladna, žedna, bosa. Jednostavno bez ičega s velikim znanjem.

Jedina sreća ako ju tako mogu nazvati je bila što sam upoznala ministra vanjskih poslova koji se sažalio nada mnom te mi ponudio prenoćište.

Bio je fasciniran mojim znanjem kao i mojom inteligencijom da mi je već sljedeći dan došao s prijedlogom da radim u ministarstvu uz uvjet da upišem fakultet. Tako je i bilo.

Već sljedećeg jutra na njegov nagovor pristupila sam prijemnom uz iznimku te ga besprijekorno prošla. Toliko sam bila dobar student da sam dobila čak i rektorovu nagradu za najboljeg studenta.

Vrlo brzo su prošle te četiri godine kao i još tri dodatne te sad ponosno nosim titulu doktora znanosti.

Ponosim se svojom inteligencijom kao i znanjem te sam svjesna kako malo tko može parirati sa mnom u znanju, a tako i poslu.

Vremenom sam postala zamjenica ministra te mu uspješno perem lovu, jer koliko god se mi zavaravali svi su oni koruptirani.

Iako slobodna nikad se tako nisam osjećala jer ostali su mi rad, red i disciplina još iz adolescentskih dana.

Svima oko mene je to pasalo jer su znali da ću svaki posao obaviti detaljno, precizno, a tako i pedantno.

Tako su mi odredili i posao u Iraku. Trebala sam ići s nekim frajerom koji je obučen skoro kao i ja.
Frajer ima iste preporuke te znanje kao da smo kovani od istog željeza. Jedina razlika između nas je ta što je on Rus, a ja Hercegovka.

Dobili smo spis koji smo trebali detaljno proučiti, a srest ćemo se u samom avionu. Ne dolazi u obzir da se vidimo prije te da raspravljamo o poslu.

Stavili su nas na gotovo, ali lova je bila tolika da očito ni on kao niti ja nije mislio odustati.

Čim sam ušla u kuću koja je bila u samoj podsljemenskoj zoni gdje sirotinji nije bilo pristupa otvorila sam spis te ostala iznenađena.
Pa zar se oni zajebavaju sa mnom.

Čitam sve dublje one papire i ne vjerujem što čitam. Trebala bih glumiti humanitarku koja brine oko djece dok taj moj tajanstveni frajer prespaja plinske cijevi prema Rusiji.

Gledala sam hipnotizirano u taj spis, jer prvo niti malo se ne razumijem u plin, a još manje u ta humanitarna sranja.

Zatvorila sam spis duboko dišući te samo razmišljajući o lovi koja me čeka. Možeš ti biti jebena humanitarka, jer ćeš već sutra za to dobiti sto tisuća eura, a za uspješno predavanje još pet puta toliko.

Kalkulirala sam u glavi što sve mogu s tom lovom te u što da ju uložim te s tim mislima smirila ludilo koje me obuzimalo zbog humanitarne akcije.

Digla sam se dva sata ranije kao i obično te navlačila neku staru trenirku koju su mi dostavili kao i stare tenisice.

Za ženu koja ništa ne nosi osim profinjene garderobe te izuzetno visokih štikli sad izgledam kao jebeno neuredno govno.

Sve ovo što trenutno imam na sebi vrati me na onaj dan kad sam stigla iz Mostara te na jad koji sam u tom trenutku osjećala. Taj dan sam se sama sebi zaklinjala kako se nikada više neću tako osjećati da bi se upravo danas ponovila prošlost.

Ponavljam si mantru lova, lova, te se pokušavam smiriti. Iako mi ne ide baš po planu nekako ipak uspijem zatvarajući oči te duboko dišući.

Ulazim u auto koji su mi pripremili te se zaputim prema aerodromu samo s malim ruksakom na leđima koji je toliko istrošen da mi se gadi.

Bez obzira na to što sam bila zadubljena u svoje misli vrlo dobro sam vidjela da smo prošli aerodrom te da se vozimo prema nekoj maloj pisti.

Čim se auto zaustavio izašla sam ne čekajući da mi vozač otvori vrata kao i obično.

Gledam u onaj minijaturni avion te me krene oblijevati lagani znoj. Nije to znoj zbog straha, jer ja ga ne poznajem. Ovo je više zbog osjećaja koji imam u sebi.

Još kad vidim sve one zaštitare koji ulaze u avion postanem svjesna situacije u koju sam se upustila.

Duboko udahnem te krenem prema avionu ako se to tako može nazvati s mišlju neka nam je sa srećom.

Helou🥰🥰🥰
Ideje mi padaju jedna za drugom te si ne mogu pomoći🥰❤
Ovo je skroz nešto drugačije od mene te se nadam kako će vam se i ova priča svidjeti kao i sve do sada.🥰🥰🥰
Zanima me vaše mišljenje za ovaj kratki Prolog pa mi ga nemojte uskratiti🥰🥰
Kissy❤❤