Trenutak istine

I Poglavlje

Katkad razmišljam u kojem sam točno trenutku postala hladna kuja, ali što više razmišljam o tome postajem svjesnija kako sam s tom vrlinom rođena.

Da nazivam je vrlinom, jer ne postoji situacija s kojom se mogu povezati niti koja me može dirnuti.

I sad dok sjedim preko puta markantnog muškarca od svojih četrdesetak godina razmišljam kako smo nas dvoje završili zajedno u ovom malom propelercu.

Do sad sam uvijek imala neke stare ljige kojima je trebalo 'sređivati stvari', a sad se moram pouzdati u ovoga preko puta sebe te se nadati da zna posao.

Ne volim zajednicu, kao ni partnere, ali očito je netko smatrao kako to treba promijeniti, a i dobru lovu su nudili što je svakako bilo presudno.

Vozili smo se u tišini ne progovorivši niti jednu riječ. Čak i pri samom ulasku samo smo kimnuli jedan drugom glavom te zauzeli svaki svoje mjesto.

Osjetila sam u par navrata njegov pogled na sebi ali sam ga vješto ignorirala. Ista priča svaki put.

Nikome nije jasno kako jedna tako mlada osoba nosi nadimak ' Agent jedan'. Svaki put se nasmijem istome, a kad bi oni bili svjesni kakvog vraga su pustili u svoje redove ne bi zabadali previše nos.

Tako je i s ovim agentom. Umjesto da se fokusira na svoj zadatak on već mozak razbija s tisuću i jednim pitanjem o meni.

" Agente, bilo bi bolje da se koncentrirate na zadatak."

Kažem jer samo što nismo sletjeli.

I dalje nisam podizala glavu sa svojih papira što ga je dodatno zbunilo. Ostavim laganim odmjerenim pokretom papire te podignem glavu spajajući pogled s njegovim;

" Ne propitkujte, ne zapitkujte, jer nemate što znati, a isto tako ništa saznati nećete."

Kažem podignuvši obrvu;

" Nadam se samo kako ćete biti koncentriraniji na zadatak kad sletimo."

Kažem nanovo uzimajući papire u ruke;

" Dobro sam vas procijenio. Hladna kao šprica."

Kaže na što samo ispod brade odgovorim;

" To mi je drugo ime."

Kažem dok prebirem papire.

Ima lijepu boju glasa, štoviše boju kakvu još nisam imala prilike susresti. Još taj Ruski akcent mu toliko dobro pristaje. Jedina šteta što je za mene pre star, a s takvima se ne spajam. U protivnom priuštila bi si ite kako dobru ševu na putu nazad.

Zadubim se natrag u papire kad osjetim onaj dobro stari pritisak u ušima koji mi nagovještava kako smo na putu slijetanja.

Odložim papire na stol vežući se sigurnosnim pojasom. Od samog početka kako smo se ukrcali sve mi je ovo bilo sumnjivo.

Od ovog neuglednog aviona do cijele situacije. Nisam znala što nas tamo sve čeka, ali nisam previše ni razmišljala o tome. Kako kažu znatiželja je ubila mačku.

Vrlo brzo smo sletjeli te se uputili prema izlasku. Rukom me je uputio ispred sebe što pokazuje lijepe manire, ali manire koje meni ništa previše ne znače.

Na samom izlasku mirisalo mi je na jebene nevolje što sam pokušavala otresti iz glave da se mogu sto posto koncentrirati na zadatak, što mi baš i nije polazilo za rukom.

Svaki osjećaj na kraju se ispostavio točnim.

Skeniram brzinski sve oko sebe te mi se pogled zaustavi na blindiranom džipu te desno od njega još dva takva ista koja su pretpostavljam namijenjena osiguranju.