Trenutak istine

II Poglavlje

Tu, tu, tu, tu, zvuk koji me jebeno iritira te mi ne da u miru spavati.

Otvorim teško jedan pa drugi kapak i smrznem se promatrajući prostor oko sebe.

U glavi smireno prebirem sve informacije kao i događaje koji su se dogodili proteklih dana.

Refleksno se uhvatim za trbuh gdje osjetim zavoje kao i laganu bol. Vrtim očima snimajući sve oko sebe te shvatim kako nisam u bolnici pa me znoj hladni krene oblijevati.

Pokušavam se skoncentrirati, jer ako sam upala onoj bandi muđahedinskoj u ruke lišiću se sama života.

Vrtim sve mogućnosti po glavi te ludim jer nemam ništa s čim bih se mogla obraniti da bih se odmah smirila. Imam šake i noge pa taman iskrvarila moja će biti zadnja.

Smirim disanje kao i uzavreli mozak te lagano bacam pogled na tu sterilno bijelu sobu u kojoj jebeno nema ničega osim jedne stolice.

Povučem lagano plahtu te snimim kako sam gola kao od majke rođena sa zavojem omotanim oko cijelog trbuha.

Vratim plahtu na mjesto pa pokušam ustati. Sretna sam jer sijedim ali sad mi ne da mira to gdje sam kao i koliko dugo ležim tu.

Otvore se vrata te mi se pogled spoji s dva zelena oka koja obrub imaju jebeno crni. Sva se naježim od tog pogleda ali uspijem zadržati hladni pogled.

Nikada sebi ne bih dozvolila da neprijatelj vidi moje slabosti, a ovaj čovjek mi je neprijatelj dok se ne dokaže suprotno.

Ulazi lagano u prostoriju zatvarajući vrata te me skenirajući dok ja svoj pogled ne skidam s njega, a isto tako sam spremna i na napad.

Povuče stolicu te se smjesti točno ispred mene. Odmjerim brzinom munje to tijelo. Nikako mi nije promaklo to savršenstvo kao i te mišićave ruke.
Sav je napet dok mu ta razbarušena kosa vrišti čupaj me.

Gledamo se bez i jednog treptaja kad se vrata sobe otvore;

" Patsiyent razbudil nas."

Kaže čovjek dok ja prebirem brzinski po glavi te shvatim kako priča na ruskom.

Nervoza me jebena uhvati jer shvaćam polako kako se nalazim u Rusiji, ali odlučim ostati hladna kao i ne zainteresirana;

" Ne razumijem."

Kažem na što se frajer na stolici osmjehne pokazujući mi red bijelih zubi. Savršeni. Osjetim doktorov blijedi pogled;

" Chto patsiyent ne russkiy?"

Pita doktor dok mu frajer na stolici samo odmiče glavom. Prodorno se gledamo iako ne shvaćam kakav on jebeni problem ima sa mnom, ali znam kako ću i na to brzo dobiti odgovor;

" Vy khotite soobshchit'..."

Prekine ga pogled koji mu uputi frajer sa stolice tako mi ne pružajući informaciju koga je to trebao obavijestiti.

I dalje se pravim kao da jebeno ništa ne razumijem iako i te kako dobro razumijem svako slovo, a polako shvaćam kako i on to vidi.

" Tak ne mozhet byt'. Ty znayesh' my dolzhny dat' yemu znat."

Kaže doktor dok ga ovaj opet samo prostrijeli pogledom te ga očima usmjeri prema van. Ludim jer nikako ne mogu shvatiti koga to moraju obavijestiti, a to neznanje mi se niti malo ne sviđa.

" Ya dolzhen osmotret' yeye."

Kaže na što ovaj kimne ali ne mrda. Ne odajem kako znam što je doktor rekao dok me živo zanima zašto bi on tu sjedio dok me doktor pregledava.