Trenutak istine

IV Poglavlje

Još od davnih vremena imam urođen radar za oprez. Radar koji označava bilo koju vrstu smetnje, a tako je i sad. Javlja se čim mi misli odu do one zgodne prikaze.

Nešto s tim čovjekom nije ispravno, a ja ne bi bila ja kad to ne bih izvukla na vidjelo. 

Svjesna sam kako će mi za to trebati više vremena kao i moj laptop ali kako kažu; strpljen-spašen.

Otvorim laptop koji mi je Agent ustupio iako sam prvo svu moguću provjeru napravila da mi slučajno bubu nije ubacio.

Ni u kojem slučaju ne bi voljela da mi uđe u moju privatnu bazu te snimi sve moje poslove.

Prijavila sam se na svoje lozinke usput ostavljajući lažni trag za ne  daj Bože.

Digla sam se na državni softver za koji sam znala da imam jako malo vremena dok me ne otkriju.

Bez ikakvih uvoda digla sam se ministru na stranicu skidajući sve što sam našla, jer moram saznati da li je istina ono što Agent dva govori.

'Privatna arhiva' pročitam naslov te sama sebi kažem bingo. Bez ikakvog otvaranja stisnem preuzmi  te kad sam sve skinula obrišem tragove isključivši se iz baze.

Imam pet foldera koje moram detaljno pregledati ne bi li pronašla caku, a za to mi treba mir.

Zatvorim laptop ostavljajući ga na stand buy-u te se oslonim leđima od stolicu.

Mislima se vratim na onaj jebeni Iran te pokušam analizirati cijeli put. Od dolaska do nesvijesti. Cijelo vrijeme mi neke stvari nisu jasne.

Zašto je odredište bilo baš taj dječji kamp 'nazovimo ga tako'. Koja je pozadina te priče priupitam samu sebe nanovo, ali odgovora nema.

Sve više vjerujem da je taj plin bio samo paravan, ali za što? Pitanje koje mi se vrzma po glavi.
Koju ulogu u tome svemu ima taj Agent dva? Toliko je pitanja, a niti jednog odgovora.

Svjesna sam kako sve moram pažljivo i detaljno odraditi da bi i jednu informaciju izvukla, a ako se ispostavi da je Agent u pravu past će glave ne zvala se ja Adrijana.

" Smetam?"

Čujem glas te otvorim oči susrećući one crne;

" Ne, razmišljam."

Kažem kratko dok me on upitno gleda.

Svjesni smo kako on tako i ja da smo tu zahvaljujući meni, ali ne želim ponavljanja jer to je za mene završena priča.

" Slobodno?"

Upita povlačeći stolicu na što samo kimnem.

Nikada nisam bila od neke prevelike priče. Od malena smo morali šutjeti te samo raditi po naređenjima, a te navike su ostale i dan danas.

Uvijek se sjetim situacije za stolom. Jedini tko je smio pričati je bio moj otac dok smo mi svi kao poslušni psi samo kimali glavom.

Sve te navike te stil života koji sam naučila dok sam bila manja su prenesene i u moj odrasli svijet.

Ne mogu reći da mi smeta ili da za nečim žalim. Ne, jer da tog poglavlja u mome životu nije bilo ne bi bila ono što jesam. Najbolja od najboljih.

Naslonim se na stolicu sklapajući ruke ispod brade dok pogled ne skidam s njega. Snimam ga, a tako i proučavam na što se on samo osmjehne;

" Znaš ne trebaš toliko proučavati jer ništa nećeš naći."

Kaže na što se samo osmjehnem.

Ljudska psihologija je zajebana stvar. Toliko vremena radim s ljudima da ih već mogu pročitati i kad spavaju.