𝐎𝐝𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐨𝐯𝐚 𝐋𝐨𝐥𝐚 | 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

👑EPILOG 💪

Nekoliko dana kasnije
Lola

Gledam na sat već neko vrijeme a od Ivana ni traga. Sjedim na stolici a pogled mi luta čas na telefon čas u vrata od biblioteke. Veče se spustila, a njega nema. Baš se zanima po kakve je to on otišao knjige da traži a da nije htio moju pomoć. Zar nije svjestan da trebam da zaključamo biblioteku. Sva sreća pa smo uspjeli da nadoknadimo štetu od krađe. Ali na neki način i sama sam bila srećna jer da nismo vidjeli kamere nikada ne bi saznala da su Ivan i knjiški moljac jedna te ista osoba.

Često sam ga znala od tada da ga zezam da slobodno može ponekad da bude knjiški moljac, jer sva ona pisma puna ljubavi, ja bih ih ponovo čitala i strepila svaki dan da li ću ih dobiti. Od jutros se Ivan čudno ponaša, cijeli dan je bio sa mnom u biblioteci da bi potom nestao i ostavio me samu ovdje da ga čekam pod uslovom da ga ne tražim. Mada dovoljno sam ga čekala, idem da ga potražim još samo fali da su neke knjige na njega ponovo pale. A sada kad se toga sjetim bilo je pa smiješno. Dok sam uzimala za vrata da ih otvorim, iznenada su se ona otvorila a Ivan je stajao ispred njih držeći u ruci, ne knjige nego crni povez.

"Izgleda da nam je neko bio jako nestrpljiv." Zagonetno se smješkao. "Naravno da sam nestrpljiva, sama sam ovdje a tebe nema. Kao da si otišao ne znam ni ja gdje po knjige, a znaš i sam da sve možeš da pronađeš kroz par trenutaka." Prekrstila sam ruke preko grudi. "Okreni se, imam za tebe jedno iznenađenje." Njemu je izgleda do neke zabave, a mi moramo da izađemo iz biblioteke.

"To možeš da mi pokažeš i u autu, a sada je vrijeme da idemo." I dalje sam ostala pri svome. Nisam se ni snašla kada me okrenuo, da se moja leđa sudarila sa njegovim grudima, a na očima sam osjetila povez a potom mrak. "Znao sam ja od početka da sa tobom neće biti lako." Šaljivo mi je rekao a potom je zvučno poljubio u kosu. "Ma nemoj, eto sa tobom će biti sve lako." Uzela sam njegovu ruku i lagano me vodio blizu sebe. Šapnuo mi je da se opustim, ali kako ništa nije vidjela uzeo me  u svoje naručje i tako je nosio. Trebalo se ovoga odmah sjetiti. "Ali teška sam ti."

"Zar to moja ljubav sumnja u moju snagu?" Ivan i njegova hvalisanje. Hodao je polako, a meni se činilo da nikada nećemo stići do toga cilja. "Evo stigli smo, sada ću ti skinuti povez." Osjetila sam kako mi noge dodiruju pod, a potom su oči počele da se navikavaju svjetlost. Par puta sam zatreptala a onda ostala u čudu. Bili smo na istom mjestu gdje su knjige pale na Ivana, gdje smo se prvi put vidjeli nakon dugih i bolnih osam godina. Ali na tome mjestu više ništa nije bilo isto. Čak šta više sve je bilo čarobno. Cijeli pod je bio ukrašen laticama crvenih ruža i mirisnih svijeća, a knjige su bile raspoređene u obliku velikog srca. U pozadini je svirala na radiu lagana muzika.

"Ivane.. šta sve ovo znači? Ko će ovo da čisti?" Ovo samo ja mogu da kažem, dok sam se okrenula Ivan je stajao u klečećem položaju a u ruci je držao prsten koji je podsjećao na knjigu. "Ako ti šta znači, ja ću sve da počistim. Znam da te nisam zaprosio kako je trebao, znam da nisi imala vjenčanje kao iz knjiga jer sam te oteo i sve se nekako desilo na brzinu. Isto tako znam da si me ti prvi put zaprosila. Ali ono što ja sada znam da ćemo sve uraditi kako ti želiš. Želim da ti pružim vjenčanje kao iz bajke. Moja bibliotekarko da li želiš da se udaš za mene, ponovo?" Nasmijano je očekivao moj odgovor, a ja sam samo šutila. Jer sve ovo mi je oduzelo moć govora. Sve je tako lijepo bilo.

"Reci nešto? Noge me bole ovako dok sjedim." Na ovo smo se obadvoje nasmijali.

"Da, moj knjiški moljcu, udati ću se za tebe po ko zna koji put. Volim te Ivane." Čučnula sam da budem u istoj visini kao on, a prsten je samo skliznuo niz moj prst. Zatim sam ga poljubila i cijele noći sam bila samo njegova. Prije sam toliko stvari željela a ni jedna mi se nije ostvarila. Sada ništa skoro nisam željela a sve mi se ostvarilo. Volim te Ivane, oduvijek i zauvijek.

Ivan
Tri mjeseca kasnije

Jednog hladnog jutra, sam se spremao da ustanem iz kreveta kako bi otišao do Bure. Ali u tom naumu me zaustavila Lolina ruka koja se spustila na moj stomak. Od naše ponovne vjeridbe prošlo je tri mjeseca a još vjenčanje nismo zakazali.

"Šta je bilo dušo?" Upitao sam je.
"Nemoj još da ustaješ i da ideš." Rekla mi je nježno. Nasmiješio sam se i zavalio ponovo sam se u tople pokrivače. Privukao sam je sebi i poljubio njen nos, misleći kako je lijepo zadovoljstvo držanje moje žene vrednije od gubljenja nekoliko minuta na poslu.

"Imam neke vijesti za tebe."

"Stvarno." Promrmljao sam, iako sam bio zauzet njuškanjem njene svilene kože iza uha. Lola uzdahu, uživajući u milovanju. "Rodit ću, Ivane, tvoje dijete."

"Molim?!" Uzviknu sam tako glasno da su nas mogli čuti i oni na ulici. Okrenuo sam njeno lice sebi. "Da li si ti to upravo rekla....?" Lola je klimnula glavom, iako je crvena boja obojila njeno lijepo lice.
"Beba. Zamisli ti to." Rekao sam u čudu, nisam mogao da vjerujem još u to. Ali bio sam tako srećan.

"Ne mogu da dočekam da ga držim u svojim rukama." Odmahnuo sam glavom. "Ne, biće djevojčica siguran sam u to. I bića ista kopija svoje majke."

"Gluposti Ivane, biće dječak. Isti na svoga divnog oca." Bilo je divno prepucavati se sa njom.

"Kada si saznala? Ja nisam ništa primijetio?"

"Već par dana mi je kasnila, i onda sam imala mučnine. Sa Mateom sam otišla da kupim juče test i onda sam saznala. Tačnije i Matea i ja smo trudne." Uzela je moju ruku i stavila na svoj stomak.

"Vidi ti to. I Oleg i ja ćemo da postanemo tate." Nisam mogao ni zamisliti da se ispod moga dodira nalazi naša beba.

"Znaš, ipak danas ne idem na posao. Sve ću da odgodim. Ostajem sa svojom ženom i djetetom." Zvučno sam je poljubio u njene usne. "A što se tiče našeg ponovnog vjenčanja, ono će morati da pričeka dok se ne rodi beba, neću da budem debela u vjenčanici."

"Bićeš divna mlada i samo moja."

"Volim te Ivane."

"Volim te Lolo." Glavu sam spustio na njen stomak i bio zahvalan Bogu na još jednoj pruženoj šansi sa Lolom.

Šta se desilo sa ostalim likovima ove priče

Anđelo i Lucija uživaju u svojoj ljubavi, sa troje djece daleko od svih. Konačno više ne kriju svoju ljubav, i svaki slobodan trenutak su zajedno. Otvorili su novu lanac hotela u Americi i nikada se više nisu vratili u hotel Bura.

Nataša je nakon saznanja da se Ivan oženio sa Lolom spakovala kofere i otišla svijetom da luta u potrazi za bogatim mužem, ali u tome nije imala sreće. Privremeno se čuje telefonom sa Sarom koja je i dalje na psihijatriji.

Oleg i Matea su dobili djevojčice. I dan danas su zaljubljeni kao prvog dana. Matea i Lola, svaki dan pričaju o svojim muževima kakvi su u krevetu i srećne su jer su obe trudne.

A naši glavni likovi, i dalje pišu pisma jednom drugome pod imenom Bibliotekarka i Knjiški moljac. I dalje im srce lupa dok čitaju pisma. Lola i dalje vodi svoju biblioteku, a Ivan je direktor hotela Bura. Ali navečer noći su samo njihove, mada nije isključen dan, jer svaki slobodan namještaj i treneutak koriste za sebe. Ivan za Lolu kaže da je njeno stanje čini ne razumnom ženom i samo želi Ivanove ruke na sebi. Ali i dalje se vole i s nestrpljenjem očekuju njen porođaj. Pol djeteta ne znaju još uvijek.

A vi, dragi čitaoče neka vam Lola i Ivan uvijek budu u mislima kada planirate da odustanete, jer oni su se borili za svoju ljubav. Borite se i vi onda. Nekada nećemo sve dobiti servirano na tanjiru, nekada će proći godine da to dobijemo, ali nije kraj ako nije dobro.

👑Kraj💪

Stigli smo do kraja još jedne priče. Od 💖 hvala svima vama koji ste bili dio ove priče 😍

Od sutra se družimo sa zimskom pričom tj Larisom i Aleksandrom ❄️⛄

Budite mi dobro 💖