Partija za ljubav

2. poglavlje- Partija s ulozima

                Skrenuo je pogled prema Gisele kada je začuo njen šapat. Izgledala je blijedo poput duha, kao da će se svakog trenutka srušiti. Primijetio je kako joj je ruke nekontrolirano tresu dok se hvatala za vrat, a panika joj je puzala u oči. Nešto nije bilo u redu s Gisele. Oprezno ju je podigao sa stolice pa je uputio u kuću i prema kuhinji.

Dok je on skuhao čaj i u njega ubacio tablete za smirenje ona je počela nervozno koračati u malim krugovima. Djelovala je kao da je u svojevrsnom deliriju, nesvjesna okoline. Povlačila je oko vestu oko sebe i nešto nerazumno mrmljala. Prišao joj je pa gurnuo vruću šalicu u njene ruke.

„ Što se događa, Gisele? Reci mi."

„ Ne mogu" uzdahnula je na rubu histerije, „ ne može... ne može. On..."

„ Ništa neće učiniti" uvjeravao je položivši ruku na njeno rame.

Namrštio se kada se trgnula od njega kao da ju je njegov dodir opekao. Napokon je spustila pogled na šalicu u rukama i otpila mali gutljaj. Pa još jedan. I još jedan. I tako sve dok se nije prestala tresti. Nije znao što joj je motalo glavom ni kako se uspjela tako brzo smiriti, ali bio je zahvalan što jest.

„ Hoćemo odigrati šah večeras?" predložio je.

„ Da, naravno" odgovorila je, „ nismo već neko vrijeme."

„ Uistinu. Očekujem objašnjenje, Gisele."

Nije mu se svidjelo kada mu nije odgovorila već je samo stala zuriti u prozor iza njega. Bili su prijatelji dugo godina i nije mu se svidjelo vidjeti ju takvu. Izgledala je gotovo histerično, kao da ju je nešto gutalo i uvlačila je u melankoliju. I tako već tjednima. Možda i više od mjesec dana. Kao da ju je dolazak u Italiju razarao. Možda bi trebao dati prijedlog je vrate na staru poziciju u Francusku. Jer ovo njeno ponašanje nije nikako moglo biti normalno.

Odahnula je kada je napokon izašao nazad na terasu i ostavio je samu. Spustila je pogled na šalicu čaja pa prišla prozoru. Nije moglo biti istina. Nije se mogao vratiti. Mislila je da je nestao. Što ako dođe do nje? Ubit će je. Ne, prvo će je mučiti, a onda će je ubiti. Nije mogla suzdržati drhtaj koji joj je prošao kralježnicom. Što ako... Ne! Nije smjela pustiti da joj obuzme misli!

„ Gisele."

Bacila je pogled preko ramena kada je Madeleine ušla u kuhinju i krenula spremati profiterole. Madeleine joj je uvijek bila poput majke i uvijek se mogla pouzdati u nju. Prišla joj je i dopustila joj da je povuče u čvrsti zagrljaj.

„ Jesi li dobro, ljubice?" upitala je nježno.

„ Ne" priznala je tiho, „ već se dugo nisam osjećala ovako loše. Imam osjećaj kao da me život napada."

„ Možda bi trebala popričati nekome o tome" predložila je.

„ Ne mogu" šapnula je.

„ Morat ćeš ili ćeš puknuti. Zabrinuti smo za tebe."

„ Nitko ovdje nije zabrinut za mene" promrmljala je i uputila se na terasu.

Posljednji je put duboko udahnula i izašla. Po stoti put je sjela u svoju stolicu i stala čekati gošću. Iako bi se rađe povukla u sobu i bila sama, znala je da se njena prisutnost očekuje. Nije trebalo dugo ga se žena pojavi, a ona nije mogla skrenuti pogled s nje. Bila je zaista lijepa. Put joj je bila lagano preplanula, a kosa obojana u razne tonove između plave i smeđe boje, od karamela do boje pijeska. Imala je topao osmijeh i još toplije, duboke zelene oči.

Skrenula je pogled na Eduarda, a srce joj je palo u pete kada je primijetila kako je odmjerava s odobravanjem. Zašto? Zašto i nju? Zar nije shvatio koliko ju je još uvijek boljelo kad bi pogledao drugu ženu? Progutala je suze i otpila gutljaj čaja. Je li ovaj dan mogao biti još gori?