Zauvijek ti

14.Dio

Leila

Sjedim na molu i uzivam u ovome kasnom ljetnom danu dok uranjam stopala u toplu morsku vodu.Osam je mjeseci kako sam ovdje.Nisam mogla zamisliti da cu neko drugo mjesto nazivati svojim domom,osim Naselja.Nedostaje mi moj kraj,moji ljudi,ali moj zivot je ovdje,sa Izakom.Svaki dan ga volim sve više i više.U zadnje vrijeme često je odsutan,ali kad dode svaki trenutak provodimo zajedno.Otvorio je firmu i sad je  više zauzet nego prije.Nedostaje mi kada ga nema a kad je sa mnom vrijeme mi brzo prolazi.

-Djevojčice...-Izakov glas me prene iz razmišljanja.Sjedne do mene te me povuče u svoj zagrljaj.Uživam u njegovom mirisu,miru koji osjećam kad je pokraj mene.
-Za vikend putujem u tvoj rodni grad.Hoćeš li sa mnom?
Iznenađena sam sa njegovim pozivom.Tako bih voljela vidjeti ujaka.
-Rado.-nasmijano mu kažem dok spuštam usne na njegove.
-Odlično.Rezervirat ću nam sobu u hotelu.Dok ja budem na sastancima,ti mozes u kupovinu ili posjetiti ujaka.
-Možemo biti kod ujaka,bilo bi mu drago.-kazem podižući pogled prema Izaku.
-Mozemo,ali više bih volio da budemo sami.
-Kako god hoćeš.-popuštam jer sam sretna što ću vidjeti ujaka.Mozda uspijem otići i do Naselja da provjerim kolibu.
-Idemo kod mene,postaje hladno.-šapuće mi na uho.Nasmijem se i potvrdno kimnem glavom.

Spremam stvari u kofer i još jednom pogledam sat koji sam kupila ujaku.Jednom je komentirao kako je lijep novi model Diesel satova,i odlučila sam ga iznenaditi sa jednim.To je najmanje što mogu učiniti za njega.U sjećanje mi se vraćaju svi oni sretni trenuci koje sam provela sa njim i bakom.Nasmijem se i podizem pogled prema nebu.

-Curo ujkina,sve si mi ljepša i ljepša.-ujak mi govori dok me drži u zagrljaju.
-Jedi li gladna,zedna?Ujak je kupio svega da ima kad dodeš.
-Nisam ujko.Hvala ti što misliš na mene.
-Uvijek ujko misli na tebe.Samo tebe imam.-povuče me u zagrljaj.
Sada shvaćam koliko sam mu nedostajala.Obećam sama sebi da ću češće dolaziti kod njega.
-Kad će doći tvoj sretnik da ga upoznam?-pita me dok pijemo kavu.
-Ne znam kad ce zavrsiti sa poslom.Vidjet ću da ujutro dođemo kod tebe na doručak ako ti odgovara?
-Meni sve paše,samo da upoznam tog tipa koji te toliko usrećuje.
-Kako je Tamara?Kad si bio u Naselju?
-Dobro je.Bio sam prije dva mjeseca.Tamo je sve isto.Hoćes li da odemo danas tamo?
-Ne bi ti smetalo?-ne zelim mu stvarati dodatni stres sa tim a sretna sam što je to predlozio.
-Kakvi smatalo.I sam volim otići tamo.

Vozimo se do naselja i vrijeme provodimo pričajući i mom životu u zadnjih godinu dana.
-Nadao sam se da će tvoja veza sa Darkom uspjeti.-ujak počinje temu o kojoj ne volim razgovarati.
-Volio je on tebe.
Najezim se sva na te rijeci.Nikad neću zaboraviti kako me ponizio,smijao mi se iza ledja,glumio ljubav dok je vodio dvostruki zivot.Nisam nikad ujaku rekla sto mi je napravio.Ne zelim da se zamara sa nečim što se ne može promijeniti.
-Više nije bitno.-nasmijem se dok iz daljine gledam u Naselje.

Leila,dušo,jesi li to ti?-teta Tamara ide prema meni.
-Jesam.-nasmijem se i doslovno se bacim u njen zagrljaj.
-Drago moje dijete,jest te lijepo vidjeti.-plačnim glasom mi kaze.
-Idemo do kolibe.Popit ćemo kavu tamo.-ujak govori dok nas promatra.
Tamara me uzima pod ruku i ide s nama.Priča nam o svemu što se događa u Naselju.

Ulazim u kolibu,njen miris vraca mi sjećanja na baku,na naše zajedničke trenutke.Trepćem da spriječim suze,ne zelim se ovdje rasplakati.Usprkos tome suza mi sklizne niz lice.Kako mi je sve ovo nedostajalo,koliko volim biti ovdje.

Na verandi pijemo kavu i uživamo sunčanom danu.Morat ćemo napraviti neke popravke na kolibi i ujak računa koliko bi to moglo kostati.t
-Ne brini ujko,imam i ja nešto ušteđevine pa ćemo sve stediti do zime.
-Ne trebaš ništa ti davati,sredit ću sam..
-Ovo je i moj dom.-kazem dok ujak vrti glavom i gleda u Tamaru.
Naše uživanje prekida moj telefon.Ugledam Izakovo ime i osmjehnem se.
-Heej.-javljam se na mob.
-Djevojčice gdje si ti?-njegov glas izazove ugodne trnce po cijelom tijelu.
-U Naselju.Je li sve u redu?
-Volio bih da si javila da ideš tamo.
-Nisam ti htjela smetati,znam da si u poslu.
-Mogla si poruku poslati.-njegov osoran ton me preplasi.
-Oprosti.-tiho kazem.
-Uzivaj.Vidjet ćemo se kad se vratiš.
-Ali... nisam ni počela govoriti on prekida poziv.
Gledam u mobitel pokušavajući shvatiti što je sad bilo.

Voznja do grada prebrzo prolazi.S ujakom sam se dogovorila da cu dati dio novaca za sredjivanje kolibe i drago mi je da je pristao na to.Osjećam veliku duznost prema njemu i drago mi je da mu na neki način mogu pomoći.Ispred njegovog stana dolazimo predvecer i na kratko jos udjem kod njega.
-Vidi sa tim svojim deckom kad mu odgovara da sutra dodete pa mi javi.
-Hoću ujko.-poljubim ga u nabiralo lice i krenem pjeske prema hotelu.Cijelim putem razmišljam sto je sa Izakom,kako je prošao njegov dan.Nismo se čuli više od kako mi je danas prekinuo poziv.
Ulazim u hotelsku sobu,Izak nije tu.
Pošaljem mu poruku i upalim TV.Gledam neku dokumentarnu emisiju ali nikako se ne uspijevam smiriti.
Odlučim se otici istuširati,nadam se da će Izak uskoro doci.Skoro je ponoć,a ja nemam pojma gdje je.Dugo stojim u tusu dok se hladna voda mjesa sa mojim suzama.Placem ni sama ne znam zasto.Previše toga se danas dogodilo,previse uspomena,previše svega.
Nakon nekog vremena izlazim iz tusa i ulazim u sobu omotana u ogrtac.Gledam u Izaka kako mu neka plavuša pomaze sjesti na krevet.Moj pogled se susrece sa njegovim i u tom pogledu vidim samo duboku prazninu.