Zauvijek ti

17.Dio

Leila

Vožnja koja inače traje osam sati produzila sa na trinaest sati.Autoput je preopterećen sa velikom količinom putničkih vozila,kamp-prikolica i kamiona.Uz sve to,svako malo je baustela.
Sve sto se vise blizim konačnom odredištu sve sam nervoznija i umornija.
Idem u grad, za koji sam mislila da nikad više neću nogom kročiti u njega.Mjesto gdje sam iskusila sreću i tugu.Smijem se sama sebi koliko je sve ovo ironično.Moja najbolja prijateljica se udaje za brata od mog bivšeg dečka.Osobe koju sam sa devetnaest godina voljela, kao nikoga u zivotu.

Zaustavljam auto na mjestu zvanom Vidikovac.Treba mi malo svježeg zraka prije nego dođem do hotela.Izlazim iz auta i osjećam poseban miris u zraku.Miris mora i borovine i lagani povjetarac na licu.Nasmijem se dok me sjećanja vraćaju u prošlost.

Nista ne moze da ozivi uspomene kao miris i glazba.U sekundi me vrate u neko vrijeme u proslosti,probude uspomene i osjećaje nekog davnog trenutka, za kojeg sam mislila da je zaboravljen.

Raširim ruke, počnem plesati na zamišljenu melodiju,nesto sto nisam godinama radila.
Zaboravila sam koliko me ples činio sretnom,koliko sam voljela plesati.
Smijem se,dok pratim melodiju,jer shvaćam da nemam razloga za ništa drugo nego li biti sretna i uzivati u narednih deset dana.

U hotel stizem poslije ponoći.Dugo sam se zadržala na Vidikovcu, ali ne žalim ni sekunde tog vremena.Osjećala sam se posebno,mirno i spokojno,promatrajući odsjaj mjeseca nad udaljenim morem.

Iz sna me budi zvuk mobitela.
-Heej.-javljam se na Tajanin poziv.
-Kad si stigla?Je li sve u redu?-Tajana postavlja pitanje za pitanjem.
-Da,sve je ok.Malo je bila guzva,ali hvala Bogu,sve je dobro proslo.
-Mozes li sa sat vremena biti spremna?Doći ću po tebe,pa da odemo negdje na doručak?
-Meni odgovara.Vidimo se za sat vremena.

Nakon Tajaninog poziva vrijeme provodim spremajući se.Ne mogu reci da nisam uzbudjena,jer jesam.Nakon toliko vremena vidjeti ćemo se ponovno,zagrliti,razgovarati uzivo,a ne preko telefonskih poziva i društvenih mreza.
Deset minuta prije vremena izlazim ispred hotela,i gledam nepoznate ljude kako zure ulicom,svatko u svojim mislima.
Kad sam otišla odavdje,prije početka studija,znala sam sjediti u parku i promatrati ljude.Nevjerojatno je koliko se moze saznati o ljudima samo promatrajući ih.Paznju mi zadrži visoki muskarac preko puta ulice.Poznajem ga,ili je bolje reći da sam ga nekada poznavala,radili smo u restoranu zajedno.Nasmijem se dok mi se sjećanja vraćaju na Robija i Emiliju,kako smo se zezali i koje smo sve ludosti izvodili.
Lijepo ga je bilo vidjeti,pa i ovako iz daljine.

-Leila...-čujem Tajanu kako me doziva.
Okrenem se prema njoj i čim sam je ugledala počinjem plakati.
-Tajana...krenem prema njoj,zagrlimo se.
Placemo obe,dok jedna drugu još jače stišćemo u zagrljaj.
-Ne mogu vjerovati da si ovdje.-kroz suze mi govori.Odmičem se od nje.Gledam u prelijepu zenu ispred sebe.Tajani dobro stoje srednje dvadesete.Sada je još ljepša nego je prije bila.
-Tako mi je drago što si ovdje,ne mogu ti opisati.-rukom briše suze.
-I meni.-nasmijem se dok mi suze klize niz lice.
-Dodji,idemo do auta,blizu sam našla parking.
Uzima me za ruku i vodi prema autu,bas kao nekada u srednjoj školi kada smo išle na autobusku stanicu.

Tajana nas vodi u restoran koji tradicionalno za doručak ima švedski stol.
Uzimam kavu,jogurt i svježe sezonsko voće.
Tajana me čudno gleda.
-Gdje je nestala moja prijateljica koja je za doručak jela slaninu i jaja?
-Hahahhaha,nije nestala tu je.Samo sada moram paziti na liniju.Dok se malo opustim dobijem par kila viška.
-Na godišnjem si,opusti se.-govori dok puni tanjur sa svim mogućim masnoćama.-A ne bi se primjetilo ni da dobiješ koju kilu.-nastavlja govoriti dok idemo prema najudaljenijem stolu u restoranu.
-Ne bih bila sretna da na kraju ne mognem stati u haljinu koju sam kupila.
Pricaj mi o svemu,planovima za vjenčanje,kad ides na probu vjenčanice?
-Prekosutra ćemo ici na zadnju probu vjenčanice,u dva sata je termin.
Cijelo prijepodne provedemo u restoranu razgovarajuci o svemu i svačemu.Toliko smo propustile stvari jer nas je sudbina razdvojila na različite strane kontinenta.
-Nedostajala si mi.-kazem po ne znam ni ja koji put.
Tajana koristi priliku i opet me nagovara da budem kod njih dok sam ovdje.
-Leila,ajde dodi kod nas,pa nećes valjda cijelo vrijeme biti u hotelu.
Kuća je velika,ima dovoljno mjesta.
-Hvala ti na pozivu, ne zelim vam smetati.Znam da svatko voli svoj mir.
-Ne govori gluposti.Ti nikada neces smetati.Moj dom je i tvoj dom.
Sačuvala sam ti sve tvoje stvari iz sobe kada si otisla.U kutijama u garaži je.
-Stvarno?-pitam dok se borim sa novom bujicom suza.
-Da.
-Mislila sam da si ih bacila,kad sam ti rekla.
-Nisam mogla baciti,jer znam da si imala stvari koje ti puno znače.
-Hvala ti,do neba ti hvala.-kazem dok mi se suza sliva niz lice.
Tajana me iznenadila sa ovim.Milion puta sam se pokajala sto sam joj rekla da sve baci,a nisam razmisljala da je i moja lutka Piri medju tim stvarima.Toliko puta sam željela svoju lutku kraj sebe,moju prvu igračku koju sam donijela sa sobom u Naselje.

-Hajde,idemo u hotel da uzmemo tvoje stvari i da se odjavis.Nećeš biti u hotelu kad kod nas ima mjesta za tebe.-Tajana me izvlači iz mojih misli.
-Idemo.-kazem svjesna da sam pogriješila što sam ustrajala da budem u hotelu.
Zelim ovo vrijeme maksimalno iskoristiti i provesti s njom.