Jadi male poštarke

Kafa kao rješenje i problem ☕

Svako dobro jutro započinje kafom, tako i završava kod mene. Ovih dana čuda se dešavaju upravo sa kafom. Tačno da čovjek ne povjeruje.

Uzela sam kafu s aparata, stavila je na jednu stranu stola i počela sortirati pošiljke. Za mene je uživanje u kafi kada je pijem dugo, taman dva sata dok sortiram, hladnu, gorku, tačno da osjetim njen okus. Mrzim kad mi neko to uživanje pokvari, jer to je čini mi se jedino u čemu istinski uživam.

Upravo kad sam pomislila, vrijeme je za uživanje, kolegica baca pakete tačno na onu stranu stola gdje je moja kafa. Hmm, zašto sad?! Kompletna kafa je prolivena po podu i stolu. Nisam imala vremena za popiti kafu, kamoli još i za očistiti sve to, ali bar sam imala vrijeme za naučiti lekciju- ne stavljaj kafu više na tu  stranu stola.

Sljedeći dan, rutinski uzimam kafu s aparata, ali pošto sam juče naučila lekciju, danas je stavljam na drugu stranu stola. Nije prošlo pet minuta, kolega donosi pakete i baca ih upravo na tu stranu stola. Zar opet? 🤨

Je li ovo znak za neki dobitak ili znak da je ne pijem više. Ko će ga znati..

Sljedeći dan.. drugi bezirk.. Niko mi ne donosi pakete, danas ću sve sama. Danas ću konačno popiti kafu u miru. Ali vrag mi ne da mira. Stavljam kafu na jednu stranu stola i dok stavljam primjećujem malu torbicu koja visi na jednoj strani polica. Uzimam torbicu da vidim šta je unutra i u istom trenu kako je uzimam, torbica ispada iz ruku i pravo na kafu. Ponovo kafa po stolu, po podu i po koleginoj torbici. O ne, samo nek se osuši i samo nek ne misli da sam ja prosula. Nevjerovatno kol'ko sam smotana.
Ali definitivno sam odlučila da neću par dana uzimati kafu s aparata. Od sad sebi nosim kafu u termos čaši. Taman mogu je piti cijeli dan.

Konačno, već sam krenula na dostavu, polahko dijelim poštu, stavljam termos čašu u kutiju sa malim pismima i otvaram je da se hladi.

Eh, sad idemo u omiljenu ulicu, malo brdo kroz šumicu. Potpuno sam zaboravila da sam čašu ostavila otvorenu. Kako sam vozila uz brdo, čaša se prevrnula i sve se prolilo. Najgore od svega je što to nisam odmah primjetila. Primjetila sam tek kad su pisma do pola bila mokra.

Ooo nee, sva su pisma mokra i smeđa. Cirka 200 pisama. Šta ću sad?!

E sad ću dobiti otkaz sto posto. U glavi hiljadu misli. Razmišljam šta ću reći šefici kad klijenti počnu zvati i žaliti se. Izmislila sam sigurno deset laži kako se to desilo. Super, izabraću jednu, izvući ću se. Riješiću to već kad se vratim sa dostave, ali kako ću ovakva pisma podijeliti, a da me klijenti ništa ne pitaju!?

Oh, imam ideju. Ubaciću pismo i bježati kol'ko me noge nose. Tako sam i radila. Nikad brža nisam bila. Samo jedan čovjek me pitao zašto su pisma mokra i je li to kafa. Rekla sam nesreća, izvinite.

Mislim, kad bi znao da me evo već četiri dana prati, ne bi me ništa pitao, a valjda i osjetiš kako ti pisma lijepo mirišu.

Došla sam u filijalu s odlukom da neću ništa reći ako me ništa ne pitaju. Šućena zlaćena. Tako je najbolje.

Nije bilo posljedica što se tiče pisama. Vjerovatno su već bila suha kad su ih klijenti izvadili iz sandučića. Možda se niko nije ni žalio. Super. Dobro sam prošla.

Definitivno, od sad kafa samo kod kuće, prije i poslije posla. Nije razlog to što sam smotana i nespretna, već to što je neko opljačkao aparat za kafu, a pri tome ga i razvalio. Šteta, nema više ni akcije ni reakcije.

Sad ponekad kolegica mi naspe kafe iz svog termosa, zahvalno uzmem i rado se sjetim događaja s kafom i pazim da se kojim slučajem ne ponovi.