Jadi male poštarke

Korona i distanca

Ljudi kažu da su im najzanimljivije priče o mojim problemima u Njemačkoj, na samom početku. (Kaže, uzmem kokice, čitam i uživam u tvojim problemima. 😛😂)
Pa evo još jednog. Nije bio baš početak rada, ali jeste početak korone.
U filijali su nam napravili smjene, tako da je polovina radila prvu, polovina drugu smjenu. Međutim, dolazim jedno jutro, raspoređena odmah do kolege, oboje ista smjena. Kaže: "Ne radiš ti ovdje."
"Radim, tako stoji na planu." - odgovaram.
"Nećeš raditi, ili idi ti kući ili da idem ja. Neću raditi pored tebe."
Odmah sam počela plakati i otišla do šefice. Ne znam da objasnim na njemačkom zašto plačem. Sjetih se pjesme od Dine Merlina "Verletzt.. uuuvrijedio sam djevojčicu u tebi.."
Objašnjavam joj: "On je mene povrijedio. Mogu li doći u drugu smjenu?"
"Ne možeš, radićeš. Sad ću ja razgovarati s njim."
Dolazi kolega, izvinjava mi se, kao nije ništa lično mislio, ima strah od korone.
Džaba, njegovo pokajanje i izvinjenje nije zaustavilo moje suze.
Radili smo zajedno, a ja sam i dalje plakala. K'o dijete.
Kaže: "Zašto plačeš, nisam ništa loše mislio?"
Rekoh: "Zato što sam ovdje sama, nemam nikoga svog, ni rodbinu, ni prijatelje, ne znam jezik, trudim se da se uklopim, a ti bježiš od mene kao da sam šugava. Boli me što ljudi hoće distancu. Distancirana od svega još i to."
Baš sam se osjećala kao stranac. Pa da, za njeg sam samo auslender i hoće da mi pokaže da tu ne pripadam.
Najgore, kad odeš, više nigdje ne pripadaš, dole si dijaspora, gore si auslender. Nigdje.

P.S. I cijeli dan sam preplakala.
I sad kad gledam unazad, čini mi se da sam prvih sedam mjeseci svaki dan plakala. Suze su lijek, isto kao i smijeh. Danju se smijem (ako me niko ne dira), noću plačem da bih se sutra opet mogla smijati.