Kad se sjetim početka rada u pošti i kad sam molila Boga samo da dobijem bicikl da vozim, jer auto ne znam.. ostvarila mi se želja tri mjeseca nakon što sam vozila auto. Bolje da nije.
Kaže pazi šta misliš, možda se i ostvari. Dobih bicikl, i to električni. Nisam znala ni kako funkcioniše, ali sam ipak sjela. Rekoh, ma kao i obični bicikl.
Oh, jadi moji. Taman sam izašla na cestu i na prvoj raskrsnici, umjesto kočnicu, pritisnula sam gas. Palo je i biciklo i ja. Ja sam ustala, biciklo je ležalo. U šoku sam samo vidjela ženu u autu kako se uhvatila za glavu.
Stojim i dalje u šoku, a drugi poštari kupe poštu koja se prosula. Ustati ili odustati?
Odustaću, ne mogu ja više ovog stresa. Počinjem plakati i hoću da se vratim u filijalu, hoću da dam otkaz, ne mogu ja ovo više.
Studenti iz Bosne, koji su tu tri mjeseca me tješe, govore kako ću brzo naučiti, da ne odustajem, a jedan student govori da će mi pomoći kad svoje završi.
Oke, polahko ću. Pokušaću. Otišli smo skupa do Lidla, da nešto pojedemo pa ćemo dalje.
Krenuli smo dalje, student je vozio ispred mene. Zazvonio mu je mobitel i okrenuo se prema meni i govori koči, koči, ali dok je to došlo do mog mozga, već je bilo kasno. Udarila sam u njeg' i oborila i njeg' i njegov bicikl, i sebe i svoj bicikl.
On psuje, ja plačem. "E sad ću dati otkaz". "Nećeš, hajde ustani, nema veze".
Pošta se sva izmješala. Ne bih je uspjela podijeliti čak i da mi nije novi bezirk.
Nastavila sam dalje. Sama. Dobro je išlo, sve do trenutka kad sam trebala sići sa trotoara. Opet smo pali zajedno, bicikl i ja. Sad već nisam plakala. Navikla sam da ću do kraja dana padati. Nespretna sam i za manje stvari.
Skupila sam snage da podignem tih sto kila i nastavila dalje.
Išlo je nekako, polahko ali sigurno. Malo sam se oslobodila straha i išlo je lakše. Teško je držati ravnotežu, pogotovo kad imaš kila koliko i električni bicikl sa svom tom poštom, ili bar približno.
Skoro pred kraj radnog vremena, sva ponosna na sebe jer sam pala samo tri puta i jer više neću padati, padam ispred jednog ulaza u zgradu. Već umorna od posla, umorna od padanja, nemam više snage ni podići bicikl. Sjedam pored. Srećom, uvijek ima dobrih ljudi koji hoće pomoći. Prilazi žena i pita me treba li mi pomoć. Oo, kako ne treba, možete li prvo mene podići?!
Vraćam se u filijalu, tužna i umorna i molim Boga samo da stignem bez padanja. I uspjela sam. Jedva.
ESTÁS LEYENDO
Jadi male poštarke
AventuraPreko trnja do Njemačke 😁😊 Instagram: zizi.in.germany Kratke anegdote i doživljaji na novom radnom mjestu, novoj državi, novom okruženju. Svakodnevno padanje i ustajanje. Bez ikoga svog, bez ičega, bez znanja njemačkog jezika. Kao da me neko baci...
