Dolazim ujutro na posao, četiri sedmice nakon obuke. Sva sretna, posao mi se baš sviđa. Oo kako je lijepo raditi. Taman kad sam to pomislila, slijedi razočarenje. Nije ni razočarenje, koliko strah. Mentor mi pruža ključ od kedija i kaže danas ideš sama. Držim ključ, a suze padaju, od straha i brige. Šta sad?! Dati otkaz istog momenta ili ipak pokušati. Još uvijek stojim skamenjena. Oo zar nije kraj mojim mukama s autom? Pokušaću još jednom, polahko.
Vozim i vozim i vozim, ali bezirka na kojem trebam dijeliti poštu nigdje nema. Pola 12, pola pošte je već trebalo biti podijeljeno, a ja još u potrazi za bezirkom. Opet plačem, ali sad nisu suze, sad su potoci. Zovem mentora. "Tom, izgubila sam se". "Gdje si"-pita Tom. Mislim, da znam gdje sam ne bih te ni zvala, ali sve što znam reći na njemačkom je "ich weiß nicht". "Šta vidiš"- pokušava mi Tom pomoći. Toliko plaćem da ništa ne vidim. A ne bih vidjela ni da ne plačem. Izgubljena sam i nigdje ništa nema. Samo cesta i auta. "Vidim Lidl", izgovaram u nadi da ću biti spasena. Nije baš od neke pomoći to što vidim. "Vidis li bilo šta drugo"?
Ništa moj Tom, samo nebo, nađi me. Vratim se nazad s autom i ugledam s desne strane neki muzej. Kroz plač govorim Tomu da vidim neki muzej. Kaže Tom, znam gdje si, čekaj tu.
Došao je kroz pola sata. Otišla sam 60 kilometara daleko od Bezirka. Plačem kao beba.
Mentor samo govori bez stresa. A moje drugo ime Stres otkako sam počela raditi kao poštar. Odveo me do bezirka i rekao mi da do 14.30h dijelim i da onda krenem u filijalu, kol'ko god da podijelim. Pitao me znam li se vratiti. Rekoh znam, vidimo se u filijali.
Pri povratku, navigacija me izvela na autoput. Pa zar nema kraja belajima? Ja jos ne znam voziti, tek sam počela, a već autoput. Glava je bila duplo veća i crvena od straha. Nakon dva sata lutanja, stigla sam u filijalu, s hajrom što bi se reklo. Mislila sam dobiću otkaz, nisam podijelila ni jednu petinu bezirka. Ali srećom, nije bilo posljedica, osim sijedih na glavi. Čini mi se da je misija firme "bez stresa", super, ipak ima nade.
P.S. Sranja se dešavaju, ali zašto svaki dan?!
KAMU SEDANG MEMBACA
Jadi male poštarke
PertualanganPreko trnja do Njemačke 😁😊 Instagram: zizi.in.germany Kratke anegdote i doživljaji na novom radnom mjestu, novoj državi, novom okruženju. Svakodnevno padanje i ustajanje. Bez ikoga svog, bez ičega, bez znanja njemačkog jezika. Kao da me neko baci...
