Zimska sezona, novembar 2019., period prehlada i gripa.
Jedno jutro dolazi tim lajter do mene i pita me da li želim da primim vakcinu protiv prehlade, nije obavezna, ali je dobra obzirom da je posao takav da dnevno najmanje šest sati provedemo napolju.
Obzirom da nisam bas sigurna da li želim primiti, odgovaram Thomasu da ću sutra javiti, dok razmislim.
Sljedećeg dana, razmislila i donijela odluku. Odlazim do Thomasa da mu dam povratnu informaciju. "Ne želim vakcinu".
"Zašto"?- pita Thomas. "Zato što nemam problem s prehladom, inače sam zdrava."-odgovaram.
Jedva nekako, spajam neke riječi, pokušavam neke rečenice sklopiti. Moj njemački nije ni početni nivo koliko sam loša. Znači, ispod nivoa. Minus A1.
"Jedeš li voće i povrće"?
"Jedem, ali ne baš rado".
"Jedeš li meso?"
"Ne tako često, ali samo Menschen."
Thomas više nije imao pitanja. Samo me blijedo pogledao i otišao.
Tek poslije sam shvatila da su Menschen ljudi, a Hänchen piletina.
P.S. Nije valjda mislio da ću ga pojesti. Ah taj njemački. Koliko mi je samo muke zadao kad se sjetim.
DU LIEST GERADE
Jadi male poštarke
AbenteuerPreko trnja do Njemačke 😁😊 Instagram: zizi.in.germany Kratke anegdote i doživljaji na novom radnom mjestu, novoj državi, novom okruženju. Svakodnevno padanje i ustajanje. Bez ikoga svog, bez ičega, bez znanja njemačkog jezika. Kao da me neko baci...
