Hrpa lišća

njezina Mersault / Peta simfonija

Vani je bilo hladno, u zraku se osjećao miris snijega iako je nebo bilo iznenađujuće čisto. Sizif je sjedao u auto pokušavajući biti dovoljno brz da nikoga ne sretne jer mu je osam sati s kolegama na poslu posve dovoljno komunikacije za jedan dan.

Ponovno je upalio radio, Beethovena, ovaj je put to bila napeta Peta simfonija kojom je Sizif počeo slušati ovog pijanista.

Vozio je polako. Izašao je s parkinga pa prošao pored bazena i krenuo prema Bundeku. Potom uz Hipodrom. Preko mosta pa uz Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu na parking pored Lisinskog. Potom preko zebre, uz božićne ukrase i u koncertnu dvoranu.

Nije volio Božić, ni ushićenje oko blagdana, no posao mu je bio da to prikriva.

„Dijete, došao si? Opet si uranio.", starija gospođa koja je bila dobi Sizifove majke doskakutala je s blagajničkog pulta do Sizifa koji je stajao u predvorju koncertne dvorane. „Radila sam kiflice za svoju Mersault. Došla je s putovanja i pokazivala mi je slike. Ajme, da si vidio kakve je slike uslikala moja Mersault. Trebali bismo ju tražiti da fotografira naše predstave. A ne onaj loš fotograf koji puno naplati, a malo posla obavi. Ne sviđa mi se."

O Mersault je znao mnogo toga, a ono što mu je Mara najviše puta ispričala bilo je kako voli Camusa i kako je jednostavno bilo logično svoje posljednje dijete nazvati u čast Strancu. „Kako je ne bismo nazvali. Camus je francuski čovjek, a Francuska je uvijek bila neka naša zemlja. Tamo kada smo otišli uvijek se nešto dobro dogodilo. To je živući spomen Francuskoj i Albertu."

Sizif se blago nasmije prema Mari i svoj veliki dlan nježno spusti na njenu kosu. „A kako su vaši unuci? Jesu li vas i oni posjetili?"

Mara se široko nasmije. „Da si ih vidio samo." Oči su joj svjetlucale i Sizifa zaboli nešto između prsiju i mjehura. Poželio je da i njegova majka priča tako o njemu, da zapitkuje kada će dobiti unuke i zašto ju njen sin ne posjećuje. Ali da bi to dobio trebao bi poboljšati odnose s majkom i pronaći djevojku, potom tu djevojku predstaviti majci i učiniti toliko toga da mu je jednostavnije protrljati trbuh u nadi da će bol prestati.

„Tibor i Dominik, frajeri, pojeli su sve kiflice pa ih je majka špotala." Mara zadrži osmijeh na licu. „Donijela sam i tebi kiflice. Moraš ih probati."

Sizif ispusti neartikulirani zvuk pa dopusti Mari da ga primi pod ruku i povuče do pulta za kojim prodaje karte. Izvuče prenamijenjenu kutiju za sladoled i tutne mu je pod nos.

„Odlične su. Jako fine. S marmeladom, meni omiljenom."

„I mojoj Mersault su se svidjele. Imate dosta toga zajedničkog, znaš."

 „Što kažete, odakle se vratila?"

„Bila je na Tajlandu prošli tjedan. Sutra odlazi do Londona, ali rekla je doći doma za blagdane. Trebao bi i ti doći."

Sizif se počeo izvlačiti iz njenog stiska. „To je vrijeme za obitelj. Jako je lijepo od nje što će biti kući za Božić. Zasigurno joj se jako veselite."

Njenim je licem prošla sjeta i ovo je bio još jedan u nizu trenutaka kada je Sizif požalio što se toliko otvorio nekoj osobi. Sada je samo povrjeđuje.

„Ti si kao moj sin i bit ću sretna dođeš li na naš ručak. No dobro.", ona podigne ruku prema njegovom licu blago ga udarivši, a potom tamo zadržavši ruku. Osjetila je dlačice njegove brade na dlanu. „Jesi li pomislio nazvati majku?"

„Javit ću joj se kao i inače, između Božića i Nove godine. Da čuje da sam živ i da ja čujem da je ona živa."

„O, Sizife." Iz nje je izašlo neodobravanje. „Tvoja majka bi sigurno volj..."

No Sizif ju prekine pogledavši na sat. „Osam je, moram unutra."

Ona ga posluša, kimne glavom i inscenira smiješak na svoje lice.

Nije volio povrjeđivati ljude oko sebe i to je bio jedan od razloga zašto se nikome nije otvarao. Što su manje znali o njemu, manje su bili iznenađeni ako bi učinio štogod nezamislivo. Što su manje znali o njemu, više je isprika i opravdanja mogao smisliti. 

-

kako vam se čini?