8.12.
Sizif je stigao doma kasnije nego inače. Njegova je glava tutnjala, oči su ga pekle koliko mu se spavalo, no ipak je prišao radiju, potom drvcetu uzevši olovku i papire.
Majko, dobio sam dugo željeni posao i jebeno sam prestravljen!
On prikvači papirić za koru drveta. Odšeta po nešto za popiti u kuhinju i onda se sa rashlađenim viskijem ponovno vrati u sobu.
Ne želim žaliti za onime što je prošlo, ali ne želim žaliti niti za onim čega nije bilo.
Još jedan papir na drvetu i nešto potrošene tinte više.
Majko, nisi li ponosna?
Njegovo pisanje prekine vibracija mobitela na staklenom stoliću. On se pridigne pa pročita ime pozivatelja,
Mersault
Na njegovom se licu pojavi kez, a onda potom i panika. Ovo je prvi put da će razgovarati, zar ne? I zašto je tako prestravljen, u isto vrijeme i oduševljen?
„Halo.", on podigne mobitel na uho pa izgovori što je odraslijim glasom mogao. S druge je strane nekoliko trenutaka bio muk i on već pomisli o tome kako ga je nazvala slučajno ili je već prekinula.
„Sizife? Mersault je."
Njen je glas bio toliko blag i mio. On zatvori oči i stražnjicu spusti na stolić s kojeg je podignuo mobitel.
„Hej, Mersault. Nisam očekivao tvoj poziv."
„Smetam li ti? Čini mi se da ti ne ide odgovaranje na poruke pa sam pomislila kako ću te najlakše dobiti zvanjem."
„Što bi bilo da ti se nisam javio?"
„Vjerojatno bih te tužila Mari. Tada bi morao pred njom odgovoriti na moj poziv."
Sizif se nasmije. I potom ukoči. Bio je sretan i uzbuđen poput onda kada je pred njih bila ponuda o Orašaru. Onda shvati da mu se sviđa taj osjećaj.
„Halo?", začuje se s druge strane
„Da, da, oprosti. Što si rekla zadnje?"
Ona se nasmije pa ponovni. „Majka mi je rekla da ćeš biti inspicijent na Orašaru."
„Da."
„Prilično velika stvar, ha?"
„Toliko velika da me prestravljuje. Ne znam zašto. Već sam radio na premijerama, velikim projektima, surađivao s brojnim redateljima, no ovo je prvi koji me osobno došao tražiti takvo što. Kao da mu treba pričuvati novorođeno dijete. Imao sam osjećaj da je pred nama bomba koja samo što ne eksplod...", on začuje njen smijeh pa stane. Smijeh joj je bio zvonak i tih pa počne zamišljati njeno lice prema glasu i boji osmijeha. Pokušavao je izvući slike koje mu je Mara pokazivala, no ih je uvijek pogledao nekako olako i ovlaš. A sada za time zažali. „Što je smiješno?", upita ju.
Ona se još nekoliko puta zahihota. „Zvučiš nekako lijepo."
„Lijepo?"
„Da, mislim ne kao lijepo kao da si lijep kao lijepo nego kao lijepo kao da je lijepo to kako pričaš.", ona se pomota pa stane. „Htjela sam reći da mi se sviđa kojim žarom govoriš o svojem poslu."
„Pa hvala ti. To uistinu je ono što volim raditi."
„Jesi li imao problem s upisom u školu?"
„Kako to misliš?"
„Znaš, uvijek iza takvih želja za radom i određenim poslom stoji obitelj koja nije sretna izborom pojedinca."
„Jesu li tvoji nesretni tvojim izborom?"
„Pomalo. Barem su bili. Nisu bili zadovoljni kad sam se počela školovati za fotografa jer po njima to nije zanimanje."
„Jer ne sjediš u uredu od devet do pet."
„Tako je. Znaš o čemu govorim, zar ne?"
„Donekle. Moja je majka bila ona koja me podržavala, otac me sputavao. Uvijek je bio ogorčen na svijet i nije mu se svidjela moja želja za ovim zanimanjem."
Sjećanje na oca vrati anksioznost i one hladne trnce oko Sizifovih kralježaka pa se ih odgurne rukom i ustane sa stolića. On dođe do drva, rukom nadigne nekoliko papirića kao da želi provjeriti što se ispod njih nalazi i onda se vrati sjesti na kauč.
„Mara mi je prije nekoliko dana pokazala tvoje slike. Rekla je da bismo tebe trebali tražiti da fotografiraš naše predstave."
„Da? Nisam znala da me hvali uokolo. U pohvalama koje bi trebale biti upućene meni je prilično škrta."
On se potiho nasmije pa doda. „Prilično dobro fotkaš."
„Prilično dobro? To je najbolje što možeš?"
„Odlično. Jako mi se sviđaju fotke. Slažem se da bi trebala fotkati naše predstave."
„Nudiš li mi posao?"
„Ja nisam ovlašten za to."
U njihov se razgovor uvuče nekoliko trenutaka tišine, a on tu tišinu probije prvi.
„Ali mogu ti ponuditi mjesto za Orašara."
„Uistinu? To bi bila velika stvar."
„Da. Mogu te smjestiti u prvi red ili zapozorje, kako god ti bolje."
Mersaultin smijeh ispuni njegovo uho. „To je jako lijepo od tebe i rado ću pogledati tvoju predstavu."
On kimne, iako ga ona ne može vidjeti. „Kako da ti pošaljem kartu?"
„20. slijećem u Zagreb. Što kažeš da mi ju sam daš?"
„Zvuči odlično. Treba li doći po tebe u zračnu luku?" On pogleda u prozorsko staklo i vidi osmijeh na svome licu. Potom očima prođe po sobi zaustavivši se na drvu. Panika ga udari posred lica i ispuni mu pluća. Što on to radi, dovraga? Stvara uspomene, uživa u životu, nije li ga prije nekoliko mjeseci onaj gnjusan događaj naučio da to ne radi? Da se treba obraniti od svih blagodati? A evo ga sada – nudi Mersault karte i zamišlja je kako je ponosna na njega dok sjedi u prvom redu.
„Ne tre..."
On je prekine usred rečenice. „Morao bih ići. Ispričavam se. Ali upravo sam, ja, moram ići." A potom čuvši pola njenog 'bok', prekine poziv.
---
ne znam je li vam zabavno, meni je pomalo teško pisati jer ima obaveza ali sam uzbuđena zbog ideje da ovu knjigu dovršim - pa kakva bude da bude
YOU ARE READING
Hrpa lišća
Short Story"Na koncu života, moraš sakupiti puno malih trenutaka na koje si ponosan!", reče, "Pogledaj ovu hrpu lišća koju smo stvorili nogama. Jesi ponosan na nju?" "Jesam!" "Eto, tako budi ponosan na život." - novela o muškarcu koji uči živjeti, a ne preživl...
