2.12.
Sizif je izašao iz kade, ručnika omotanog oko kukova, dok su mu kapljice iz kose kapale po leđima i slijevajući se upijale u rub ručnika. Ti su ga potoci vode po kralježnici škakljali.
On pritisne on na radiju i iz zvučnika se ponovno začuje Beethovenova Tišina.
Stane pored drveta, gazeći po papirima punih riječi, po samoljepljivim blokićima i po osušenom lišću koje je skinuo s drvceta. Pogne se i pronašavši pribor, primi blok samoljepljivih papirića u lijevu ruku, uzme olovku u desnu ruku i počne pisati.
Moja me majka mrzi, a ja mrzim gledati mržnju u njenim očima.
Potom taj papir pribadačom pričvrsti za stablo drveta, već ispikanu koru.
U njemu se tada počnu javljati bijes i želja. Obuzme ga gorčina i želja za vrištanjem. Beethovenova 'Tišina' više nije obavljala dobar posao – smirujući Sizifa – sada je u njemu pobudila bijes. Da razbije radio. Da vrištanjem potrga mišićne snopove na vratu.
Posljednji put kad je bio kod majke, u njenom inače izmučenom tijelu bilo je dovoljno života da se Sizif morao mjesecima poslije podsjećati zašto joj je zakucao na vrata. Majčina mržnja obuzela ga je toliko čvrsto da se jedva iskoljebao iz tog zagrljaja. I toliko je bio zavidan Mersault na njenoj majci. Mara je uvijek bila ona koja mu je donosila kiflice i ispitivala ga o djevojkama i novostima u životu.
Mrzim te, majko.
Ponovno je pričvrstio papirić na stablo. Potom se sagnuo i pokupio još jedan prazni koji je ubrzo bio ispunjen riječima.
Potom je sjeo. Svoju je mržnju prebacio na papir i njegovo tijelo kao da se ispuhalo. A sjedeći kao da se ponovno puše. Izvadio je broj iz traperica i nekoliko ga trenutaka pregledavao u ruci.
S obzirom na priče koje čule od Mare, čudilo ga je da Mersault ima hrvatski broj.
On zgužva taj papirić u ruci, baci ga prema kuhinji i pokupi još nekoliko praznih listića s poda.
Bok, Mersault. Ovdje Sizif. Rado bih te upoznao, ali samo zato jer si Maričina kćer a njoj ne znam kako reći ne.
Još jedna pribadača, još jedan papirić na drvu i još nekoliko centimetara kvadratnih manje prostora.
Inače, ja nisam dobro i ne nadaj se da ćemo preći prag upoznavanja. Ti mene nikada nećeš uistinu upoznati iako će ti se činiti da me znaš.
Još jedna pribadača na drvetu koja pridržava papirić ispisanih riječi koje on nikada nikome neće reči.
Bok, Mersault! Ja ne želim biti sretan stoga ti neću dopustiti da uđeš u moj život. Siguran sam da bih procvao da uđeš u njega.
Još jedna istina o njemu koju nitko ne zna.
Mersault, ja sam slomljen zapravo!
Jer nitko zapravo nikada nije upoznao Sizifa, ni njegovu anksioznost ili ustručavanje da bude sretan misleći kako će bez sretnih trenutaka u životu biti manje patnje i kako će bez lijepih uspomena puno manje stvari imati za napustiti jednom kada umre. Nitko ne zna da on s 25 godina preživljava ovaj život umjesto da ga živi.
Osim možda Mare, ali ona je i tako neznačajna u njegovom životu.
I dok Beethoven utišava svoju već 'Tišinu', on skida onaj ručnik liježući u krevet.
Jer sutra je novi radni dan i ponovno treba ustati za posao. Ponovno treba prolaziti pored savršene prirode i praviti se da ne primjećuje ljepotu, treba gledati u glumice zanemarujući eleganciju njihovih tijela dok plešu, ponovno treba snaći snage biti hladnokrvan na ljepote svijeta.
---
što mislite, kako vam se čini?
puno hvala na svakom čitanju i komentaru :))
YOU ARE READING
Hrpa lišća
Short Story"Na koncu života, moraš sakupiti puno malih trenutaka na koje si ponosan!", reče, "Pogledaj ovu hrpu lišća koju smo stvorili nogama. Jesi ponosan na nju?" "Jesam!" "Eto, tako budi ponosan na život." - novela o muškarcu koji uči živjeti, a ne preživl...
