Ovog jutra sunčeve zrake nisu probijale prozorsko staklo već su ga napolju dočekali tmurni oblaci iz kojih je lila kiša i, iako bi nekome ovaj prizor pokvario cjelokupni dan, Sizif ga je prigrlio jer je imao jednu stvar manje kojoj se nije smio diviti.
Umjesto sunca koji bi mu okupao lice dok bi ga to istovremeno peklo i škakljao, sada je vani bila kiša koje nije bio obožavatelj.
Tijelo mu je bilo odmornije i u nekoliko je trenutaka bio u kupaonici. Potom u kuhinji na doručku. A potom u Imprezi. Beethovenova Elisa tekla je iz zvučnika radija i omotavala se oko cijelog Sizifovog tijela.
Obožavao je ovu skladbu. Često je zamišljao kako ovu skladbu izvodi djevojci, jednoj koju bi njegova majka voljela, na nedjeljno jutro dok bi kuhala kavu. Kasnije su te misli pale u zaborav, on ih je potiskivao sve dok mu ta slika nije bila omražena. Sve dok sobu u kojoj su nije počeo zamišljati kao crnu od ugljena bez tračka svjetlosti umjesto bijelih zidova i okupanu sunčevom energijom.
Došao je na posao u isto vrijeme kao jučer, a na vratima ga je ponovno dočekala Mara.
„Dijete, ponovno si uranio?", potapšala ga je po ruci. „Doručkovao jesi?"
Sizif je kimnuo glavom.
„Znaš, jučer sam se sjetila kako prošlih mjeseci nisi kasnio i sjetila sam te se pitati zašto uvijek kasniš samo u prosincu?"
Ovaj je slegnuo ramenima iako mu je odgovor bio na vrhu jezika. „Zar vam nije drago što me svaki dan gledate?"
„Oh." Mara se nasmije i zaigrano ga udari po ruci. „Nego, reci, jesi poslao poruku mojoj Mersault."
Sizif se prisjeti papirića na koji je jutros stao dok si je u kuhinju pošao kuhati kavom pa odmahne glavom. „Ostavio sam ga u džepu traperica, a traperice sam stavio u perilicu. Nažalost."
Marino se lice nakratko objesi no onda opet živne. „Svakome se dogodi. Daj, pošalji joj sada poruku dok ti ja diktiram broj."
„Morao bih krenuti, počinje mi radno vrijeme."
„Ma hajde, to ti je minutica posla."
Sizif izvadi mobitel iz džepa i počne kucati broj koji mu je Mara diktirala.
„Eto, sada joj pošalji poruku."
„Jeste li sigurni? Možda vaša kćer ima dečka kojeg voli, a ja ne bih volio narušavati njenu sreću."
„Ne budi lud. Nema dečka. Ta i ona je prva izrazila želju da te upozna."
Zašto mu onda, pobogu, nije poslala poruku, pomisli Sizif. Bilo bi lakše lagati da nije primio nijednu poruku ili najzad promijeniti broj jer mu je mobitel ispao u javnom zahodu.
„No, hajde. Ne postajem mlađa." Ona se nasmije, a na tu rečenicu niz Sizifov kralježnični kanal prođu trnci.
„Što mislite da bih joj trebao napisati?"
„Predstavi se. I reci joj da je pozdravljam."
On kimne glavom i natipka rečeno.
---
hvala na čitanju.
iako su sizifove misli mračne, meni je kao lik (u mojoj glavi osoba) jako drag. i usitinu se veselim jer ovo postaje prva priča koju dovršavam. kucaj u glavu i drvo tri puta da se ne ureknem! ;)
tapnite zvjezdicu ako vam se sviđa, podijelite priču i komentirajte štogod :)
YOU ARE READING
Hrpa lišća
Short Story"Na koncu života, moraš sakupiti puno malih trenutaka na koje si ponosan!", reče, "Pogledaj ovu hrpu lišća koju smo stvorili nogama. Jesi ponosan na nju?" "Jesam!" "Eto, tako budi ponosan na život." - novela o muškarcu koji uči živjeti, a ne preživl...
