Sutradan sam se probudila u Suginom zagrljaju. Ležao je i gledao me.
- Jutro lepotice. - rekao je uz osmeh i ostavio poljubac na mom čelu.
- Ti baš voliš da me gledaš dok spavam, zar ne? - upitam ga pospana.
- Slatka si dok spavaš. Kako da te ne gledam?
- Sumnjam da sam slatka jer izgledam kao zombi. Ali ajde da kažemo da sam slatka.
- Sviđa mi se kako razmišljaš. - ostavi mali poljubac na mojim usnama i brzo ustane.
- Šta? Mislio si da ću da te lupim jastukom?
- Da.
- Zašto bih?
- Pa možda zato što jedan zombi ovde neće da prizna da je sladak. - kaže veselo.
- Znači priznaješ da sam zombi.
- Ali sladak zombi. Ja ništa loše nisam rekao. I mislim da i ti to dobro znaš. - kaže uz široki osmeh.
- Odakle ti toliko optimizma čim otvoriš oči?
- Neko ovde prisutan se probudio pored mene, to mi je dovoljno za ceo dan optimizma.
Ustala sam i uzela stvari sa stolice da se presvučem. Suga me je pogledao i okrenuo se. Okrenula sam mu leđa i u sledećem trenutku mi je na glavu palo nešto. Uzela sam to i videla da je to njegov duks.
- Zašto si me gađao ovime?
- To obuci. A ovo si nosila juče. Ako želiš, možeš da spakuješ stvari u kesu i da ih opereš kući. Ali ovo danas da nosiš nećeš. - rekao je i okrenuo se i ponovo me gađao odećom.
- I te trenerke ćeš da nosiš danas.
- Suga meni nije problem da nosim stvari koje sam nosila juče. To je i onako samo dok ne odem kući. - prišao mi je i navukao mi duks. Kapuljača mi je prekrila celo lice, a on mi je spustio i pogledao me.
- Ima da nosiš ovo. Nisam te pitao, ne priznajem "ne".
- Dobro, sad ćeš tako proći. - rekla sam i nasmešila se.
- Ne samo sad, nego svaki sledeći put.
- E sad, izgleda kao da nemam pravo na svoje izbore.
- Nisam to rekao. Ali nećeš nositi isto dva dana za redom.
- Dobro... Ali vratiću ti duks i trenerke.
- Ako ti je udobno u tome, zadrži slobodno. Obuci trenerke, ja idem u kuhinju. - rekao je i izašao. Obukla sam se i pogledala se u ogledalo. Odeća je bila par broja veća nego što ja obično nosim. Izgledala sam kao da sam obukla dva džaka, ali mi se ipak svidelo. Bile su to crne trenerke i crni duks sa džepom napred. Nisu imali nikakve šare. Samo crni pamuk.
- Tako udobno. - rekla sam sebi u bradu i zagrlila samu sebe. Njegov miris je bio svuda oko mene. Sedela sam tako u tišini i gubila se u mirisu njegove odeće. Tako prelep miris.
- Moram ga pitati koji je ovo miris. - otišla sam u kuhinju i videla njega kako radi nešto.
- Šta spremaš to?
- Kuvam kafu. Uskoro će ustati i ostali. Trebalo bi da im skuvam kafu kad sam već ustao ranije.
- Kako znaš da još niko nije ustao?
- Prosto je. Da je makar jedan ustao ovde bi već bio haos. Dobro, Džin ne bi napravio haos, on je u glavnom jedini koji se snalazi u kuhinji. I ja po nekad. Zapravo ja najmanje vremena provodim u kuhinji. Retko kad me vide u kuhinji. Ali kad me vide upisuju to kao crveno slovo u kalendaru.
YOU ARE READING
Perfect love
FanfictionZamislite da jedna devojka ispuni san i ode u Koreju? Taj san je ispunila i ova devojka. Otišla je u njoj nepoznatu državu, znajući tek nešto malo reči na korejskom, sa jednim velikim koferom, u potrazi za mirnim zivotom kakav je oduvek sanjala. Ona...