U drvo urezano🔚

1

Izvučem debelo granje na čistinu pa krenem prema kolibi vukući ga za sobom. Šar skače pored mene motajući mi se ispod nogu, pa pokušava uhvatiti komad kaiša koji mi visi iz ruku dok vučem drva.

- Makni se blesavo pseto past ću u snijeg, a već smo imali priliku vidjeti da me nisi kadar izvući, dok ne narasteš još malo. Ja rođo moj čupavi ako padnem garantirano tu ostajem jer sam umoran kao... pa kao pas! - pustim drva pa ga pomilujem po čupavoj glavi, jezik mu lamata dok pahuljice snijega padaju na njega i tope se istog trena. - Trebali bi požuriti zavijat će nas kako je krenulo. - on glasno zalaje - Znam, znam, odnijet ću babi Janji kasnije vrućeg krompira da pojede za večeru iako nas zavije ne moraš me podsjećati. - veseo kao da zbilja konta što govorim zagrabi kroz snijeg ka kolibi. Dim se vijori iz dimnjaka dok se dan polako primiče kraju. Od ove bjeline čini se da noć ni ne pada, sve se golim okom vidi i kasno u noći. Ova je zima blaža nego prošle, snijeg nije prelazio metar visine na čistinama tako da sam uspijevao prokrčiti ne samo put od mene do babe Janje, nego i prilazni put do koliba pa i do Mihine zapuštene i ostavljene na milost i nemilost ovom Gorskom vremenu. Nije baš da sam imao pametnija posla za raditi, nekoliko puta sam se spustio u grad i to je sasvim dovoljno, miran sam narednih mjesec dana.

- Šar, pobogu ludi psu, nemoj! - viknem na njega kad skoči na vrata kolibe i otvori ih širom. Pružim korak pa brzo zatvorim da mi toplina ne iziđe van. Dok istovaram drva koja sam izvukao iz šume na gomilu koja je već tu, on me gleda kroz prozor muljajući ga svojom dugom jezičinom. Otpuhnem kao bik stvarajući oblačak pare ispred sebe. Razaberem među komadima koje sam donio, one fine, dobre, koje će poslužiti, pa unesem unutra i stavim pored kamina da se suše. - Od ovoga ćemo napraviti nešto posebno Šarove, nešto lijepo, unikatno; nešto što će ljudi dobro platiti pa ćemo preživjeti još koji mjesec. - on priđe kuhinjskom stolu na kojem je moj minijaturni računar i zalaje. - Što je, želiš opet neku snimku o džukcima poput tebe? - zalaje samo jednom- Dobro, onda ne znam što je. - ubacim debelu cjepanicu u vatru, operem ruke i otvorim računalo. Vrti i vrti, nije ni čudo, ovdje u zabiti Internet plaćam kao suho zlato, a često ne uspijem ni e-mail otvoriti. - Imamo poruku, ha mali? Tko nas se to sjetio? - kliknem da otvorim pa se nasmiješim.

- Poštovani gospodine Kraljeviću, ovim putem Vas još jednom ljubazno molimo da nam se javite u vezi dogovora za organizaciju izložbe vaših umjetničkih radova. Već smo ranije napomenuli koliko smo očarani vašim djelima i željeli bismo da se priključite našem timu. Takvih drvodjelaca nam uvijek treba. Plaća nije Bog zna kakva, ali imali bi prilike raditi sa studentima na fakultetu likovnih umjetnosti i naučiti ih čarima svog zanata. Nemojte nam uskratiti priliku da vaš rad skupa pokažemo cijelom svijetu. Molimo Vas da još jednom razmislite i date nam vaš odgovor do kraja idućeg mjeseca ili nam ga priopćite osobno kada donesete naručene umjetnine. Srdačno Vaš Art tim.

Okrenem očima. K vragu više i Art tim. Ne, neću se pridružiti vašim umjetnicima. Ne, neću se izlagati očima široke javnosti, jer jednom kada se izložiš istina će izići na vidjelo, a to je nešto što godinama već želim zaboraviti, skriti, pokopati. Život ovdje, u gorju to mi je omogućio i osjećam se preporođen otkako sam se nastanio u šumovitom brdu oko Smerovišća. Tu smo samo Baba Janja, Šar i ja; bolje društvo od njih dvoje mi ni ne treba. Zaboli me u grudima svaki put kad se sjetim da Janja neće živjeti vječno, da je već daleko dogurala i da ću ostati bez najboljeg prijatelja kada me ona ostavi. Ali, to ne mogu popraviti, prolaznost života ne mogu spriječiti. Jednom sam spriječio nastavak života i to me koštalo godina u bajbokani. Shvatiš nakon mjeseci i mjeseci provedenih u četiri zida da je Bog jedan i da ne treba ti da ga izigravaš. On daje i uzima živote, često nikakvim redoslijedom, naglo i prerano, ali ti ne možeš vratiti ono što je on uzeo, uzimajući drugi. Shvatio sam to odavno, odgulio svoje, ova mi je država oprostila, a ja sebi nikad neću. Zašto, to samo ja znam.