U drvo urezano🔚

2

    – Ne mogu podnijeti što ideš Mia. Kidaš mi srce. Ostani, ne idi u brdo, pojest će te milijun zvijeri koje tamo hodaju. – zatvorim torbu pa je pogledam.

– Martina pobogu, kakve zvijeri? Neće me ništa pojesti, ne budi luda. Moram otići. Shvaćaš da...

– Shvaćam i još mi je teže. Ja kao tvoja najbolja prijateljica trebala bih da budem uz tebe u ovim teškim vremenima da ti pomognem da odboluješ, da pružim rame za plakanje, tješim te i plačem skupa s tobom. – priđem i uhvatim je za ruke.

– Ti to i jesi Martićka. Sve to. Uz mene si, plačeš sa mnom, pružaš rame i podršku, tješiš me, nasmiješ me, samo... Jednostavno ovo moram učiniti. Moram Marti, shvati me. Ujka je želio da idemo; koliko me samo nagovarao svake zime i proljeća, da idemo kada je najljepše, a ja nisam nikada mogla zbog škole, zbog posla, kao da nisam mogla uzeti par dana pauze od svega.

– Mogla si, ali to nisi ti. Vrijedno si radila svih ovih godina, na sebi, na svojoj budućnosti, na školovanju, nisi ništa zgriješila Mia, nemoj da se sada kriviš za sve što si postigla. Sve si to uspjela sama. Kada je Miha bio u zatvoru bila si prepuštena sama sebi. Održala si sve. I stan i školu; radila si kao mrav da preživiš sama, dijete, dok je on služio kaznu ti si odrasla preko noći.

– Nije on kriv što je ispalo tako. Nikada nije bio kriv. Znaš i sama da je nevin robijao. Dvije godine je čamio u zatvoru za ništa.

– Za dvije godine ti si se preobratila iz djevojčurka u ženu, u borca, prokletog Hulka. Nedostaje mi vrijeme kada smo bile onako cool, blesave tinejdžerke.

– I meni. Prošle smo svašta skupa, nikada nisi digla ruke od mene i zbog toga te volim beskrajno.

– Pa, tko bi me drugi trpio ludačo, samo tebe imam.

– A, sada ja zaista imam samo tebe. Ostala sam potpuno sama.

– Mia... Srce, znam da smo pričale o tome stotinu puta, ali možda sada, kada si ostala bez Mihe, možda bi mogla da pot...

– Ne! – prekinem je u pola rečenice. – Nikada ga neću tražiti Marti. Nikada. Ni on nije tražio mene. Znao je da postojim, znao je da je majka umrla, znao je sve, ali nikada ga nije bilo briga za mene. Ni mene nije za njega. Miha mi je bio otac. Otac je onaj koji te othrani, brine se za tebe, školuje te, voli, bori se za tvoje dobro, ne onaj koji je pomogao da se začneš i nestao bez traga. Nije me zaslužio Marti. Nije me trebao kad sam se rodila, ja njega ne trebam cijelog života, tako ni sada. Velika sam već cura, preživjet ću sama. S tobom naravno.

– Poludjet ću što ćeš biti tamo  kao pustinjak.

– Ima tamo jedna baka pričao mi ujko. Stara je već, ali jako dobra duša.

– Baka? Kakav Đoka baka? Što će ona kad te napadnu kurjaci iz šume? Udarat ih štakom? Udaviti pričom iz mladih dana? Julijanice strah me da ideš sama, a vezane su mi i ruke i noge.

– Sjedni gdje si i ne budalesaj. Janko bi te objesio da odeš a vjenčanje vam je na proljeće. Treba sve organizirati ne može on jadan sam.

– Jebote znači primijetila si koliki je to krele?! – nasmijem se i slegnem ramenima. – Kao da je prokleti princ zamisli pa mu treba organizacija četiri mjeseca prije vjenčanja. Što da organiziram odlazak kod matičara sa par ljudi četiri mjeseca unaprijed? A, laže Ljerka, matera mu kad sam pitala je l' ga koji put ispustila na glavu dok je bio beba, kad kaže da nije. Pao garant i to par puta. Nekada me stvarno izluđuje.

– Ali, ga svejedno voliš toliko da ćeš se udati za njega u dvadeset četvrtoj.

– Kad sam budala. Treba da živim, a ja se udajem.

– Neka te Janko je rođen za tebe. Boljeg na svijetu za tebe nema i amen. Trebala bih krenuti. – navučem jaknu i još je jednom čvrsto zagrlim.

– Ubijaš me da znaš.

– Ne idem na Aljasku Marti, tu sam gore na brdu.

– Znam, ali ja mrzim brdo i šumu, mrzim gorje, što ću, plašim se zvijeri. Molim te čuvaj se gore u pripizdini gdje nema ni struje, a kud interneta.

– Preživjet ću mjesec dana. Za mog ujku, za svoj duševni mir. Za rane koje zjape.

*****

Bogu hvala što je ovaj auto takav kakav jeste inače bih se šipak uspjela probiti po ovom putu. Ne vjerujem baš da ralice idu ovuda, ali izgleda kao da je netko očistio čitav prilazni put koji vodi od ceste do brda. Mračak se već počeo hvatati, ali zbog bjeline koja me okružuje još se dobro vidi. Stanem ispred kolibe pa istrčim i pokucam. Istog trena se otvore vrata, prvo ugledam psa koji me uplaši, a onda i muškarca koji me... pa ne uplaši, nego nekako prestravi pozitivno. Kao iz nekog filma onako bradati drvosječa koji živi u kolibi u brdu. Uzmucam se kao neka glupača tražeći babu Janju, a kada upita da li mi on liči na baba Janju tek mi se tad jezik sveže. Bože kako sam ispala mutava pred ovim čovjekom. Moja se oduzetost nastavi kada me pozove unutra govoreći da je poznavao mog ujku, pa kad osjetim miris hrane koja se peče trbuh me obavijesti da sam po običaju zaboravila jesti, ali i to da osim što je lijep kao lutak umije i da kuha sva se zbunim.

– Znači ti si Mihina nećaka? – upita. – Ana Marija?

– Mia Julija.

– Da. U pravu si, znam da su dva imena. Ali, k vragu kada sam zadnji put čuo o tebi imala si ono sedamnaest?!

– Moguće. Bilo je to prije sedam godina dok je Miha još bio u... – oh k vragu!

– Zatvoru?

– Ah, tako. Odande ga poznaješ? – pitam, a on samo kimne. Jebem ti.

– Što se dogodilo? Vidio sam ga prije par mjeseci. – sjednem, on skloni sa vatre tavu u kojoj prži neki luk.

– Infarkt. Samo je... Samo je nestao. Otišla sam na posao, a susjeda je nazvala rekla da se samo srušio pred ulazom. Jednostavno se ugasio. – srce mi prokrvari opet kada to izgovorim. Nisam bila tu za njega, umro je sam kao pas pred vratima zgrade.

– Žao mi je. Ne mogu ti reći koliko. Bio mi je prijatelj. I znam da si samo njega imala, tako da ne mogu ni zamisliti kako ti je teško. – u njegovim očima je iskrena tuga, čujem je i u njegovu glasu.

– Jeste. Previše. Ne mogu ništa. Jednostavno ne mogu da funkcioniram. Znam da ima kolibu ovdje i konačno smo ovu zimu trebali provesti tu, ali moja prokleta škola, posao... Nisam provela vrijeme s njim ovdje, izgubila sam i njega i priliku da to ikada više uradim i zato sam... Ostavila sam sve i došla ovamo. Ovu zimu ću biti ovdje njemu u čast. Odbolovat ću daleko od svega i svih, zaliječiti srcu rane makar malo.

– Zbilja mi je žao zbog tvog gubitka. Ako mogu kako pomoći reci, tu sam. – neka ugodna jeza mi prođe tijelom kada to kaže, ne znam zbog čega, ali stresem se.

– Htjela bih samo do baba Janje po ključ da se smjestim i naložim vatru. – brzo odgovorim da ne primijeti da mi je neugodno. – Hladno je valjda će se moći ugrijati.

– Odvest ću te Janji, nosim joj večeru, ako nisi jela ima i za tebe. Moj ti je savjet da prenoćiš kod stare, pa ću ti ujutro donijeti drva i ako treba pomoći da očistiš taj brlog. Donijet ću ti lonce da ugriješ vodu.

– Ujka je pričao da ima kupaonu unutra i onaj mali bojler na drva, ali da nema struje.

– Imamo Janja i ja agregat spojit ćemo i tebe da ne sjediš uz svijeće – divno, ta me vijest obraduje. Lakše je kada makar struje ima. – Vidi... – otvori ormarić i naspe rakiju u čaše pa mi jednu pruži – Mia Julija, za tvog ujku – kaže, a meni oči zasuze. – Za prijatelja, neka mu je laka crna zemlja i neka se odmori od muka života.

– Hvala ti... – zahvalim, ali zastanem jer ne znam njegovo ime.

– Tadej. Tadej Kraljević – kaže i pruži mi ruku. U životu svom nisam osjetila ovo što je prošlo kroz mene nakon što se njegova ruka našla u mojoj. Tadej... Lijepo ime, još ljepši muškarac.