Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Cijelo mi se tijelo treslo nakon što sam ušla u kolibu sinoć, zatvorila vrata, pa dupetom kliznula niz njih.
– Diši budalo! Samo diši, nije to ništa. Ništa, sve je to normalno. Za ljude. Nije prvo muško koje te poljubilo pobogu, nisi djevica. Hajde samo mirno, mirno, sve je dobro. Dobro? Dobro? Ništa nije dobro! – hodala sam po kolibi gore–dolje u mokroj jakni i farmerkama toliko dugo da se na meni sve osušilo. Nije dobro. Nije dobro to što sam nakon njegova poljupca cijelim svojim bićem htjela još, još da me ljubi, da potrga s mene ovu jaknetinu, da me totalno raspameti tamo na snježini, na minus 15. To nije dobro, jer ja sam u žalosti, izgubila sam ujaka i nisam došla ovamo da se povaljam sa nekim tipom s brda, došla sam da se regeneriram snagom prirode, uma, mira, Buda metode i ta sranja.
Tako sam lagala sama sebi i uvjeravala se da je to što sam osjetila tako prokleto krivo i da griješim prema svom bolu, prema uspomeni na ujku, prema svemu dok sam se topila u limenom koritu punom tople vode i otkravljivala smrznute dijelove tijela. A, onda sam negdje iza ponoći dok je zima ledila stakla na prozorima shvatila da sam možda i kreten jer ne gledam drugu stranu svega toga. Možda me moj ujka od gore baš poslao ovamo znajući da je tu netko kome isto tako treba lijek da pobijedi svoju bol i da se možda baš ono što treba da zaliječi nas oboje krije... pa u nama. I onda sam prestala da razmišljam jer me zaboljela glava, pokušala zaspati, ali Marti me udavila porukama.
– Gdje je fotka?
– Nema.
– Bezobrazna si, čuvaš ga samo za sebe. Natjerat ćeš me da krenem gore u brdo i sama ocijenim situaciju.
– Poljubio me.
– Polju... Što?! K vragu, mužjak je pored mene, ne mogu te sada zvati, pričaj medvjedi te izjeli. Kako?
– Pa sigurno ne dupetom Martićka, usnama, kako bi drugačije?!
– Kozo. Mislim kako je do toga došlo?
– Romantičan trenutak na snijegu.
– Aaaahhh, kak' krasno i ja bih to. I kak' je bilo?
– Divno. Divno je bilo. I pogrešno. I pobjegla sam kao pizda, ona prava.
– Što pobjegla budalo?
– Pa uplašila sam se. Onoga što sam osjetila.
– Što, životinjski nagon za zgodnim tijelom uz svoje? Baš si koza. Ionako si učahurena mjesecima i mjesecima, nikakvo čudo da prvi poljubac nakon sto godina apstinencije izazove takvu reakciju u tebi.
– Marti u žalosti sam. Ne mogu tako. Ovdje to brzo zaboravim. Svaki minut s njim jednostavno mi okreće mozak na drugu stranu. Zaboravljam sve i smijem se, sretna sam. Odjednom.
– Volim ga. Evo volim ga. Bog nas pogledao konačno. Nema veze što je robijaš, samo neka te netko vrati na fabričke postavke, sva si ispala iz vinkla.
