Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Otvaram oči, prvo što vidim je njegova ruka koja je poklopila moju i stoji mi na grudima. Tako lijepa slika.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Pogledam u psa koji je raširio svoje široke okice prema meni i namignem, on nakrene glavu. Vani sviće, snijeg je stao. Bez riječi ležim upijajući u sebe njegovu blizinu, golo tijelo koje se spetljalo s mojim; osjećam njegov dah na vratu i iako me golica prija mi tako jako. Božić je. Božić je i ja sam ovdje, s njim, u njegovim rukama. Još jučer sam bila uvjerena da ću ovaj dan provesti sjedeći u stanu, kuknjajući nad svime što se dogodilo. I tako bi i bilo da se nisam zaustavila u nekoj od ulica prije nego sam došla do stana, nazvala Martićku i iskukala svoje muke.
– Marš kozo! – to je bilo sve što je rekla na moju priču, a zatim nastavila da plete po meni.
– Misliš li ti da bi on pored tebe takve, hej takve bombe i sav u svojoj muci oko majke išao kresati neku tamo beštiju po motelu? Pa zar si toliko tukasta Julijana? Tipična osveta BIVŠE mila moja. Garant ju je odbio i nabio nogom u dupe zbog veze s tobom i ona se lijepo išla osvetiti. Ako kažeš da radi u tom motelu, lako je mogla do njegova mobitela. Nema šanse Mijči, nije te on prevario s njom. I da mi saznaš koji je to motel da ja odem malo da je upoznam. Da je očerupam kao kokoš, jer znam da ti nećeš. Vraćaj se gore i na oči mi ne izlazi dok ne budeš izravnala sve krive vrbe koje si savila lujko. Voliš ga, on voli tebe, što ti više treba?
I tako sam sjedila u autu, vozila gore, vozila dolje i na kraju kada sam ugledala onaj spakiran poklon na sjedištu, isti onaj za koji sam bila sasvim sigurna da je u gepeku, shvatila da je u pitanju nešto veće od mene. Kako se stvorio tu, na suvozačevu mjestu pojma nemam, ali morala sam se vratiti i dati mu to. I poklon i sebe i sve što jesam. Put me vratio njemu, na brdo, tu gdje mi je mjesto i gdje pripadam. I preći ću preko ovoga, vjerujem da ću vremenom i zaboraviti, jer kakva je to ljubav, ako padnem na prvom iskušenju? Trebam vjerovati njemu i onome što osjećam, a ne slikama ma koliko one dobro dočaravale navodnu prijevaru. Volim ga i znam da i on voli mene, jer da nije tako, nikada sa mnom ne bi podijelio svoju bol, ne bih mogla da uzmem od njega pola te patnje i učinim mu život lakšim i podnošljivijim. Zato sam se vratila ovdje, njemu jer pripadam mu baš kako on pripada meni.
