Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Mokri jezik pređe mi uzduž cijelog lica, zgrozim se, dođe mi da ni oči ne otvorim.
– Šar manijače, goni dolje fuj! – ustanem dok on cvileći, nevoljko skače s kreveta. Ostanem sjediti s nogama na podu, dok navlakom od jorgana brišem lice. – Što me gledaš? Ližeš svoja muda i guzicu pa oližeš mene po ustima i licu. Zbilja? Ako ti voliš na jeziku okus svojih muda, ja ne volim! Strašno! – on samo nakrivi glavu totalno zbunjen bojom mog glasa i apsolutno ne shvaća da ga psujem jer to što je uradio nije dobro. – Ma što ti uopće znaš čupavi stvore! Zašto me budiš tako rano, tek je svanulo pobogu!? – odvučem se u kupaonicu, on radosno dođe za mnom. Dok se umivam vidim kako me gleda dok mu jezik visi van sa strane. – Pa što je? – istrči iz kupaone i dođe do ulaznih vrata pa pogrebe po njima.
– Trebaš van? – otvorim i pustim ga da se jadničko olakša u snijegu. Hladan vjetar momentalno prodre unutra. Ostavim vrata neka se malo izluftira, pa naslažem drva u kamin i potpalim. Mali vani zalaje, iziđem pa vidim kako lijepa djevojka izlazi iz Janjine kolibe i kreće prema Mihinoj.
– Kuda je ova toliko poranila matere mi Verke?! Šar ulazi unutra, moramo jesti i spremiti se. Valja maloj ugrijati kolibu. – on uđe unutra, zatvorim pa stavim lončić za kavu na platnu. Njemu naspem one brikete u zdjelicu, nisam se ni okrenuo već su nestali. – Proždrljivče jedan. Nema ništa do večere. – dohvatim sa police debeli džemper, one crne vunene čarape i debele hlače. Izjutra je ovdje veliki minus, a provest ću dosta vremena vani i na hladnom, bolje da se obučem nego poslije da jaučem kad me nahvata kakva prehladetina.
Sjednem uz kavu, zapalim cigaretu, otpuhnem dim, a Šar kihne. – Ma nemoj me zajebavati, smeta ti dim babo jedna?! Pa ne pušim sijeno majku mu, vidiš da su ove fine što ne smrde. Čujem neki – muf – iz njegovih usta, samo legne i sklopi oči. – Da, mene si nadigao, a ti ćeš sad spavati pseto. Samo otpuhne. Srknem vruću kavu pa pomislim na ovu ljepotu što se sada smrzava u ujakovoj kolibi. Nikada nakon zatvora Miha nije pričao o njoj ništa veliko, samo da je dobra, da puno uči, radi, bori se. Ponosio se njome to znam i bilo mu je teško kada je bio zatvoren, a ona bila sama. Bila je dijete, imala je sedamnaest, sama bez igdje ikoga sa teretom njegova zatvora na svojim leđima. Koliko sam bio sretan samo kada smo čuli da su se pojavili novi dokazi koji će potvrditi ono što je on govorio cijelo vrijeme, da je nevin i da ne treba da robija. Izašao je tri mjeseca prije mene, a to vrijeme koje smo proveli skupa u buksi izrodilo je prijateljstvo iako je mogao otac da mi bude. Znao sam da je nevin čim sam čuo njegovu priču, ali naš sustav takav kakav je uvijek rado zbuksa ljude bez valjanih dokaza. Samo, Bog od gore sve vidi i pobrinuo se da Miha opere svoj obraz i da se vrati svojoj nećaki da ne ide sama kroz život. Nisam znao da je tako lijepa, nisam znao niti pitao ništa o njoj nikada, i njega sam rijetko viđao, a sada ga nema, ni na sprovod mu nisam išao. Jebi ga. Gotovo je sada. Mihe nema, ona je ovdje. Lijepa i mila i pseto je voli. I zbog nje sam se prokleto zarumenio, a to se nije dogodilo nikad.
