Memoari s Olge

X.

Nalazili smo se u vrtu za sastanke, smatrao sam da je ovo nekako najbolje mjesto za objasniti stvari. Larnu nam je donio žitku, Olgansku verziju kave. Dea je nije htjela ni pogledati. Streljala me pogledom koji je prijetio da će me razdrijeti na komadiće ako joj ubrzo ne kažem sve što znam. Kako sam ikada mogao misliti da je ta žena bespomoćna. Iako je bila cijeli svoj život nečija robinja ipak se držala tako hrabro i ponosito, a unatoč tome što joj je dijete nestalo ostala je dovoljno pribrana da je traži. Dovoljno smjela da vjeruje i strancu poput mene da će joj pomoći iako je bilo vrlo očito da joj teško pada moliti i prihvatiti nečiju pomoć.

"Zašto si me doveo ovamo? Znate nešto o Hali? Vidjela sam to na vama!"

Dea više nije mogla izdržati. Pitanja su sama navirala.

"Da, Dea, znamo nešto, odnosno znamo nekog tko zna nešto o Hali. Još dok smo bili kod tebe javio sam prijateljima ovdje da krenu u potragu i nešto smo doznali."

Brinuo sam se kakav će biti učinak ove rečenice na nju. Očekivao sam da će drhtati, plakati, možda se i onesvijestiti, ali ona je unatoč svim mojim očekivanjima samo stisnula zube i poraženo me pogledala, a onda glasom prepunim zatomljenih emocija, tiho upitala: "Je li... živa?"

"Ne znamo za sigurno. Vjerujemo da je za sad moguće da jest."

"Znate li gdje je?" upitala je ponovno, malo odvažnije.

"Da, odnosno znamo nekoga tko zna, ali on odbija govoriti s bilo kim drugim osim sa mnom. Upravo me čeka i želio bih da budeš sa mnom pri tom susretu, ali ima puno toga što ne znaš o Olgi, što većina Olganaca i Zemljana ne zna i moglo bi ti doći kao šok."

"Moje kćeri nema. Ništa me ne može prestrašiti više od toga", samopouzdano je rekla, a način na koji je to izgovorila natjerao me da joj smjesta povjerujem.

Uzdahnuo sam. To je to. Nakon ove točke više nema nazad. Ako je uvedem u ovu tajnu, morat će je čuvati cijelog živoga, u suprotnom će i ona sama postati ugrožena. Mogao bih joj lagati, izmisliti neku priču, to bi je učinilo sigurnom, ali je ujedno i laž koju da zna da sam je slagao ne bi mi nikad oprostila, a čak i da nikad ne sazna, ja nikad ne bih oprostio sebi.

Zašto je to tako? Znači li to da je volim? Onako stvarno i od srca kako su se ljudi nekoć voljeli?

"Dea..."

Kako sam samo volio izgovarati njeno ime.

"Znaš li kako smo oslobodili Olgu od Europske Integracije?"

Izgledala je zbunjeno, nije joj bilo jasno zašto je to sad iznenada pitam.

"Ne! Ne znam ništa o politici osim da sam cijeli život njena igračka. Zašto me to sad pitaš? Zar još uvijek misliš da sam špijun?"

Ovo me uhvatilo potpuno nespremnog. Zar je zbilja to ozbiljno mislila? Da je sumnjičim za špijunažu?

"Nikad to nisam mislio o tebi. Znam da si i sama žrtva zemaljskog režima. Zar si mislila da sam te zato bio zvao u bolnicu? Jer sumnjam u tebe? Misliš da bih doveo špijuna u najtajnije središte otpora?"

"Ne znam i nije me briga!" brecnula se, a glas joj je pukao na pola rečenice. "Ovdje sam zbog Hali, a ti pričaš o politici!"

Kako sam je samo želio zagrliti u ovom trenutku, utješiti je, ali ona to ne bi prihvatila, znao sam.

"Govorim o politici jer ne znam kako da ti to drugačije objasnim."

"Što to?" upitala je trudeći se sabrati.

"Da sami nikad ne bismo mogli osloboditi se Zemaljske prevlasti da nismo imali pomoć."

"...Čiju pomoć?" pokušavala me pratiti.

"Izvornih", polako sam izgovorio.

"Koga? pitala me dok joj je lice sve više otkrivalo novu bojazan.

"Mi ljudi, i Olganska stvorenja koja si imala prilike vidjeti nismo jedini koji živimo ovdje. Na Olgi postoje i bića visoke inteligencije, naprednija od nas i u mnogočemu drugačija, ali u nekim stvarima i slična. Zovemo ih Izvorni i bez njihove pomoći nikad ne bismo mogli osloboditi Olgu."

"Ali, ali nama je rečeno da na Olgi nema bića čija je inteligencija usporediva s ljudskom, već isključivo životinjskom."

"A za nas ste vi životinje, čija je inteligencija vrlo upitan koncept."

Irun se tako naglo iznebuha materijalizirao pred nama da me posve zaprepastio. Pokrenuo sam se naglo, brže nego što sam uopće mislio da mogu na ovim lažnim nogama. Ipak su služile nekakvu svrhu. Zaštitnički sam se prebacio između Iruna i Deje.

Irun me snosishodljivo pogledao. Uzeo je na sebe ljudsko lice, pa je bilo lakše tumačiti njegove izraze.

"Zbilja? Misliš li da bi je mogao obraniti od mene da joj želim zlo?" upitao me.

"Umro bih pokušavajući", odgovorio sam kroz zube.

"Onda bi umro. Ipak, dobro je znati da su bar neki od vas... ljudi...sposobni za nesebičnost."

Riječ "ljudi" izgovorio je s vrlo izraženom antipatijom.