Memoari s Olge

XIX.

Olga može biti prekrasno mjesto, a može biti i mjesto puno užasa, ovisno o tome koga pitate. Za Deu je trenutno bilo ovo drugo.

Irun je raspleo svoju priču, raspredao je dugo u noć o tome kako su Izvorni davno posjetili Zemlju, u dobrom duhu prijateljstva i razmjene, a umjesto toga postali zarobljenicima; dugo čuvanom tajnom.

Znanstvenik kojeg Izvorni zovu Nughar Mor, "Tvorac Duhova" iskoristio je te nezemaljske posjetitelje da pokori Olgu i pripremi je za ljudsku invaziju. Svakog člana posade genetski je promijenio u biološko oružje i koristeći tehnologiju kratkotrajne umne manipulacije koja je u ono vrijeme još bila u povojima i iskoristio je posadu vanzemaljskog broda da se vrati na Olgu i pobije svoj vlastiti narod.

Therion, umjetna inteligencija Izvornih zadužena za čuvanje planeta, nije obrambeno reagirala jer nije prepoznala ni brod ni one koji su bili u njemu kao prijetnju, već kao posadu Izvornih koja se jednostavno vratila kući. Nughar Mor je i sam bio na tom brodu. Još uvijek je na tom brodu, barem tako Irun tvrdi. Gotovo dvjesto godina je prošlo od tog događaja.

Olga je osvojena bez da su ljudi ikada doznali da su Izvorni postojali. Ni ja ne bih znao da postoje da sami nisu stupili u kontakt sa mnom i pomogli nam osloboditi Olgu od zemaljske prevlasti. Uvjet je bio da i dalje nastavimo čuvati tajnu o njihovu postojanju jer ih je bilo malo i bojali su se da ih ljudi ne zatru.

Izvorni su u mnogočemu napredniji od nas, sva tehnologija koju posjedujemo tehnički je ili izravno ukradena od njih ili razvijena pomoću njihove. Mnogi od nas Olganaca su često sumnjali u postojanje drugih inteligentnih bića na Olgi. Previše je bilo ruševina Izvornih i dokaza o njihovom postojanju, ali samo spominjanje takvog nečeg dok je Olga bila pod zemaljskom vlašću bilo je kažnjivo smrću.

Ja sam se još kao dječak volio motati oko Olganskih ruševina. Od nas se očekivalo da vjerujemo da su svu neobičnu arhitekturu, kuće, zgrade i gradove na Olgi sagradili njeni prvi ljudski žitelji. Nikada se nisam mogao prisiliti da vjerujem u to. Uvijek sam sumnjao, ali izgovoriti to naglas bila bi hereza u prošlosti.

Irun nam je kazao što je Hali. Bila je to kap koja je prelila čašu za Deu. Čini se da je Nughar Mor eksperimentirao s ljudsko-izvornim DNK. Iako naizgled nekompatibilnim, taj zli veleum je ipak našao način kako da ga rekombinira, kako bi učinio ljude snažnijima i inteligentnijima.

Pokušavao je stvoriti novu vrstu nadljudi, a istovremeno uništiti Izvorne Arhitekte. Samog je sebe tako uspješno učinio dugovijekim, a učinio je isto i s gor'na silthama, posadom prvog broda Izvornih na zemlji, među kojima je bio i dječak; Siltha. Međutim, čini se da je među onima s kojima je eksperimentirao na zemlji bio i neki fanatik Arkin Nova; začetnik arkinske sekte, koja je kasnije postala primarna religija na Zemlji, a svećenici te religije nazivali su se arkini.

Tek je danas Dea saznala da je upravo njen drugi prislini "muž", arkin, zapravo bio nositelj tog gena koji je omogućavao spajanje dvaju vrsta; ljudske i arkinske. Djevojčica je bila ključ koji je mogao spasiti Izvorne od izumiranja, ali bilo je onih među Izvornima koji su smatrali da je bolje da izumru nego da počine svetogrđe i sjedine se s vrstom koja je odgovorna za njihovo uništenje. Zato su se željeli riješiti djevojčice. Zato je bila u takvoj opasnosti.

Našao sam Deu kako sjedi na krevetu u polumračnoj brodskoj sobi, okupana znojem i suzama. Srce mi je potonulo u pete kad sam je vidio takvu. Irunova priča ju je posve dotukla. Poslije nje se bez riječi povukla ovdje. Bio sam vrlo zabrinut za nju.

"Hej...", tiho sam je pozdravio, prilazeći bliže. Izgledala je kao da se upravo probudila iz nekakve očajne noćne more. Nisam bio siguran da li da držim distancu ili da priđem bliže. Na kraju sam odlučio riskirati i sjeo na rub kreveta.

Dea nije ništa govorila. Samo je teško disala.

"Što si sanjala?" blago sam upitao.

Isprva nije ništa govorila. Depresivna tišina ispunila je prostoriju.

"Nalazila sam se na brodu..." prošaptala je napokon. "Nisam ni ličila puno na sebe, više kao neki zombi, čudovište. Hodala sam hodnicima... tragajući... uvijek tragajući... nikad ne nalazeći. Očajna, no unatoč mom očaju i tome što sam znala da je tamo negdje na tom brodu ne mogu do nje... ne mogu je naći.... "

Vrisak koji je je u tom trenu nenadano provalio iz nje bio je toliko prepun očaja i bespomoćnosti da mi je zastao dah od njene tuge.

"Njene male ručice? Hoću li ih ikad više osjetiti oko svog vrata? Mama, volim te? Hoću li ikad više čuti te riječi?"

Sve brane su popustile, a Dea je stala naricati za svojom djevojčicom.

"Ne mogu je izgubiti! Razumiješ!?! Ne mogu izgubiti Hali! Njen mali osmjeh! Njenu veselu narav! Njene oči pune nade čak i kad se najgore stvari zbivaju oko nas. Tu malu pametnu glavicu koja se tako nježno nasloni na moja prsa noću i ponekad kad sam preumorna ona priča priče za laku noć meni umjesto obrnuto. Haliii!!! Haliii! Malena moja! Dijete moje! GDJE SIIII?!!! HAAALIIII!!!"

Tu je zastala, njen plač i govor postali su posve neartikulirani. Gubila se u beskrajnoj žalosti. Nisam znao što bih točno trebao učiniti, ali instinkt me nagna da sjednem iza nje i zagrlim je čvrsto. Valjda zato da joj nekako svojim tijelom poručim; ovdje sam, nećeš se raspasti dok te ja držim. Čuvam te. Nisi sama.