Memoari s Olge

I.

Krajolik je bio posve drugačiji. Dok sam promatrala svoju djecu kako trče preko goleme čistine, onoga što bi kod nas nalikovalo na nekakvo suho ispucalo tlo, a ovdje je bilo nekakva drugačija tvar. Kao hodanje po kori od drveća. Nad nama se nadvijao "crveni div" nakupina plinova, ali previsoko da bi nam naškodili. Sam zrak je imao neobičan okus. Bilo je čudno naviknuti se na nešto takvo. Ne znam zašto, ali okus me podsjećao na mentol žvakaće gume, bio je ugodna promjena od zemaljskog. Mahovinaste stijene sporadično su izbijale iz korasta tla. Osjećala sam nostalgiju za domom.

Nisam željela doći ovdje. Nisam imala izbora. Poslali su me na Olgu jer sam bila jedna od rijetkih koje mogu imati djecu. Plodnost je sposobnost koja se zbog generacija grešaka genetskog inženjeringa polako brisala u ljudima. Skenirali bi nas odmah nakon poroda, a plodne žene postale su dragocjena roba. Vrijedna valuta svijeta čija je civilizacija davno prešla fazu kraha. Pokušaji uzgoja beba u spremnicima imali su preveliku stopu smrtnosti. Taj je projekt višestruko puta započet i prekinut. Iz nekog razloga, umjetne maternice nisu bile dugotrajno povoljno rješenje. Bile su korisne kao medicinsko pomagalo za nedonoščad, ali cjelovit razvoj su rijetko uspijevale odraditi kako valja. Priroda je ipak bila naprednija, a žene poput mene, ma koliko dragocjene za napredak vrste, nisu bile ništa više od roblja od trenutka u kojem se ustvrdilo da možemo imati djecu.

Trenutno imam dvoje. Dozvoljeno mi je zadržati ih jer sam pristala na novo sjedinjenje. Koristili smo izraz "sjedinjenje" kako bismo se razlikovali od životinja. Riječ "parenje" smatrana je previše primitivnom. Iako je, po mojem mišljenju, bila sasvim primjerena.

Dolazak na novu planetu bio mi je tako "nadrealan" kao da sam u kakvoj halucinaciji. Kao da je jedan dio mene, onaj zemaljski, umro, a ona ja koja sam došla na Olgu, kao da je neka druga osoba.

Olga je Europski planet, koji je u dvadeset drugom stoljeću otkrila znanstvenica Olga Drašković. Dio je sustava naseljivih planeta Europske Integracije. Iako su neki prodani i drugim Zemaljskim koalicijama.

Olga je trebala postati naš novi dom. Ovdje su vrijedila drugačija pravila i zakoni nego na Zemlji, Zemlji, čiji je zrak postao tako siv i otrovan da je samo udisanje istoga postalo bolno.Imala sam dva muža na Zemlji. "Muž" je bio tako arhaičan termin za doslovno jednog od korporata ili arkina. Korporati su bili glavešine na vlasti, jedini koji su si mogli priuštiti "ženidbu" ženom sposobnom za prokreaciju. Arkini su bili religijski vođe raznih religijskih organizacija. Oni na "vrhu" su također mogli "uzeti ženu" i stvoriti potomstvo. Nitko drugi si nije mogao priuštiti takav sport. Moj prvi "muž" bio je direktor trans planetarne komunikacije. Bila sam vrlo mlada kad su me prodali njemu. Iz tog "braka" dobila sam sina. Bio je vrlo star, imao je oko trideset i osam godina, taj korporat, stoga je brzo pokopan. Drugi "muž" bio je jedan od arkina. Ne znam pravo što mu se dogodilo. Znam samo da su ga samo jednog dana odveli i nikad ga više nisam vidjela. Rekli su mi da više nije živ. Vjerojatno je to bila istina. Vjerojatno su ga trajno uspavali. S njim sam dobila kćer.

Bojala sam se da će mi uzeti djecu. Često su to radili. Uzimali djecu. Dovoljan je bio samo jedan propust. Jedna greška, a nekad ni to. Oboje su bili plodni. I sin i kćer, zato su nas svo troje poslali na Olgu. Navodno ovdje ljudi duže žive. Tu me čekao treći "muž".

Ne znam ništa o njemu. Ni kakav je, ni tko je, ni kako izgleda, ništa.Ne znam što nas čeka...