Memoari s Olge

XX.

Počinjem shvaćati da ne znam ništa o tome kako svijet funkcionira. Ni ovaj ni prethodni u kojem sam živjela. Glupa sam. I Olganska su djeca pametnija od mene. Nesposobna sam i za jednostavne stvari. Ne razumijem toliko toga što se oko mene događa. Ne znam kako spasiti vlastito dijete i ovisna sam o drugima za pomoć. Znam samo ono što su me naučili na Zemlji u toku odrastanja; da vrijedim jedino za rasplod, za održanje ljudske vrste. Naučili su me kako da brinem o djeci i dali mi nešto jedva osnovnog obrazovanja jer nije bilo potrebe da se nekoga poput mene nauči više. Upravo zato kad se nađem blizu nekoga poput Olena i njegovih prijatelja ili Iruna doslovno sam kao kakva guska koja samo gače: "upomoć", "upomoć", a sama ne zna ništa poduzeti.

Kako da to promijenim? Kako da promijenim samu sebe? Što mogu učiniti da budem učenija? Da nađem svoj vlastiti identitet? Dosad sam bila samo nečija prisilna "žena" i majka svojoj djeci. Mogu li ja biti nešto više od toga? Bi li takva osoba mogla spasiti Hali?

Olen se probudio pored mene u krevetu jutros. Držao me zagrljenu cijelu noć dok sam plakala. Nitko to nikad nije učinio za mene. Ne znam kako valjano odgovoriti na nečiju empatiju. Nisam je prethodno imala prilike doživjeti. Taj koncept razumijem samo kao teoriju, najčešće prožetu licemjerjem. Lažna empatija je nešto što mi je bilo poznatije od prave.

Ujutro me ljubazno pozdravio, donio mi doručak.

"Hali sad treba tvoju snagu, jedi, budi snažna, vjeruj u to da ćemo je vratiti", bodrio me.

Zašto je bio tako dobar prema mojoj djeci i meni? Riskirao je vlastito zdravlje i život da nam pomogne. Naučila sam gledati na muškarce kao na neprijatelje. Na sve sam gledala tako osim na svojeg sina. Ali Olen... činio se drugačiji? Hoće li zaista pronaći način da spasimo Hali?

Nisam u ovom trenutku uopće željela razmišljati o onome što je Irun govorio kako se u njenoj krvi krije spas cijele Izvorne vrste, ali trebala sam znati više, biti drugačija osoba. Dosad sam bila žrtveno janje cijeli život, vrijeme je da postanem nešto drugo. Netko drugi.

Potražila sam Olena. Željela sam raščistiti neke stvari s njim. Našla sam ga u blagovaoni. Još uvijek sam beskrajno tugovala za svojom djevojčicom, ali počinjala sam uviđati nakon cijele noći provedene plačući i naričući da time neću pomoći ni sebi ni njoj.

"Hej! Želiš li i ti nešto pojesti?"

Sjela sam preko puta njega i po prvi put ga promotrila kako treba. Bio je mlad, ali ne premlad. Muškarac, ne mladić, ipak bilo je nešto nedužno u njegovu pogledu, ali i nešto umorno; posljedica oslobađanja Olge, pretpostavljala sam. Bio je relativno pristao, shvatila sam. Primijetila sam da se njegove prijateljice često okreću kad prolazi. Njegova blizina mi nije bila odbojna, a sinoć sam se po prvi put u životu osjećala ugodno u naručju jednog muškarca. Osjećaj koji nisam mislila da ću ikad doživjeti.

"Jesti ću, ako mi odgovoriš na neka pitanja, može?"

"Naravno!" rekao je gotovo veselo, a potom se ipak uozbiljo. Svjesno je pazio da me ne uplaši svojim ponašanjem. Dodao mi je još jedan tanjur i dao mi hrane sa svojeg tanjura. Prihvatila sam bez riječi i izravno upitala: "Zašto ovo radiš? Zašto si nas spasio? Doveo na Olgu? Zašto mi sad pomažeš naći Hali i brineš o meni kao da sam ti najbliži rod?"

Olen slegne ramenima i odvrati : "Rekao sam ti još onda u bolnici; nemam druge obitelji osim tebe i djece. Razumije se stoga da ću brinuti o vama."

Prisjetila sam se Zemlje. Bila je puna laži i dvoličnosti, ljudi prepunih tajni. Odrastanje ondje naučilo me gledati svoja posla, ali i tome da znam kad netko nešto krije. Olen je rođen i odrastao na Olgi, nije znao tako dobro skrivati svoje tajne.

"Što to kriješ od mene?" upitala sam.

On uzdahne. "Ako ti kažem uplašit ćeš me se."

"Predugo sam se bojala svijeta i onih moćnijih od mene u njemu. Ne želim se više plašiti. Reci mi?", inzistirala sam.

Olen je utihnuo i pognuo glavu, kratko je šutio, a zatim napokon podigne glavu i pogleda me. Bio je to pogled s kakvim se još nisam susrela. Moje tijelo je protrnulo od neke čudne emocije koju je bilo teško prepoznati, a još teže imenovati. Njegov pogled kao da je prožeo srž mojeg bića, kao da me napokon netko vidi cjelovitu. Kao sve što jesam.

"Volim te, Dea. Duboko sam zanesen tobom od prvog trenutka kad sam te ugledao na ekranu još dok si bila na Zemlji. Toliko sam bio ganut tvojom tugom koju sam tad vidio na tvojem licu i u tvojim očima da je to nešto što me nastavilo proganjati ne dajući mi mira. Nisam mogao prestati razmišljati o tebi; brinuti. Zato sam tebe i djecu doveo ovdje. Želio sam te usrećiti, ali sam otišao jer te nisam želio posjedovati protiv tvoje volje. Bilo mi je dovoljno da znam da ste dobro i zdravi. Zbog tebe sam oslobodio Olgu i ukinuo robovlasništvo nad osobama poput tebe. Ti si baklja moje revolucije i poticaj svih mojih nastojanja da budem bolje ljudsko biće."

Bila sam potpuno i posve sablažnjena onime što mi je rekao. Toliko sablažnjena da sam skroz ostala bez riječi.

"Rekao sam ti da ćeš se uplašiti", rekao je, a potom mi se blago nasmiješio.

"Nisam uplašena", promrmljala sam. "Prestravljena sam, ali ne tebe, Olene. Iako priznajem, da apsolutno ne ne razumijem što je to što si vidio u meni. Mojoj duši čini dobro znati da me bar jedna osoba u ovom cijelom Svemiru vidi kao nešto više od onoga što mi je prvotno bilo namijenjeno biti."

Uzdahnula sam, iznenađujući i sebe ovim riječima.

"Ovo je prvi put da si izgovorila moje ime" , reče on teško skrivajući osmijeh na usnama.

"Nisam znala kako je primjereno da te zovem. Ima mnogo stvari koje ne znam. Koje ne razumijem. Nedorasla sam ovoj situaciji."

Olen se s nadom zagleda u mene i ovog puta se njemu u glasu čula plahost kad je upitao: "Misliš li da bi možda jednog dana mogla osjećati nešto prema meni nalik onom što ja...osjećam prema tebi?"

Promislila sam o ovom.

"Bit ću iskrena s tobom, ovi osjećaji koje si naveo koncept su jednog arhaičnog pradavnog društva, na Zemlji takve stvari, takve veze ne postoje. Ljubav kakvu ti opisuješ izbili su iz našeg genoma prije više generacija. Zapravo ni ne znam jesam li sposobna osjetiti nešto takvo uopće, a trenutno se mogu usredotočiti isključivo na pronalazak Hali. A s vremenom, ako je spasimo.... ne znam."

"Pa ako te ne smeta, ja bih rado ostao uz tebe i djecu da saznam... ako nemaš ništa protiv...?

Od načina na koji je to rekao neki strani osjećaj prostruji mojim tijelom, kao da se unutar mene počelo buditi nešto što je dugo, dugo ležalo uspavano, nešto novo i drugačije, a opet kao nekako starije od svega poznatog.

"Ne...mislim da nemam", začuđeno sam odgovorila.