Čujem samu sebe koliko glasno dišem, napola uznemirena-napola oduševljena, osjećaj je božanstven. Sklopljenih očiju mu se u potpunosti prepuštam dok šake stišćem čvrsto jer ovo nije u redu. Ja znam da ovo nije u redu nikako, ali meni je prijeko potrebno da se barem na trenutak ovako osjećam, stoga se ne uzmičem, ne okrećem, upijam ga ovako s leđa, bez ideje što ima u planu za nas. On me smatra lijepom... Ta rečenica je oda za moje uši. Dodirom svojih ruku mazi golu kožu mojih nadlaktica, polako silazeći do zapešća gdje mi zvecka dijamantna narukvica koja je bila Leonov dar za rođenje Eme. Upetlja nam prste i iznenadi me tim tretmanom. Postupa na način kao da me ocrtava, odajući dojam da mi se divi i pamti me baš ovakvu. Da itko, ali bilo tko, naleti ovaj čas na nas, a to je lako moguće jer se nalazimo zaboga na par koraka ispred jedinog WC-a na ovom katu, ta osoba dala bi si zaključiti štošta jer ovaj čas slika govori više od riječi.
„Matias, što to radimo? Ovo je tako neprimjereno i pogrešno." Progutam slinu i udahnem dovoljno kisika za snagu da otvorim oči i da se okrenem prema njemu, naravno da k tome naglo izvučem svoje ruke iz njegovog hvata. Pogledam ga u oči i trudim se ostati na njima, bez da ga odmjerim čitavog ovako izbliza. Koliko god da mi ova situacija paše, ne želim mu davati povoda da se još više opusti jer onda ću se opustiti i ja...to je nedopustivo! Srce mi svejedno skakuće ushićeno. Majko moja, pa ja sam se zaljubila i tu tvrdnju zgazim svojim idućim riječima: „Očito te moram podsjetiti tko sam! Ovi dodiri nisu normalni, Matias."
„U tom slučaju podsjeti me tko je Zara Horvat." Traži od mene, s pomalo prgavim stavom i onim samodopadnim osmijehom koji tiho podiže kutove njegovih usana, ponašajući se uvrijeđeno jer sam ga prozvala nenormalnim. Nije očekivao ovakav scenarij i to je tako očito. Valjda je mislio da ću mu se baciti u zagrljaj ili nešto tome slično. Najradije i bih. Ostajem bez teksta i ne znam što da mu kažem. Nakosi glavu zabuljen u mene, pa nadoda šapatom toliko blizu smješten mome licu, da odem korak unazad i podebljam razmak među nama: „Hoćeš da ja odgovorim na ovo pitanje umjesto tebe?"
„To što smo proveli jedan dan skupa, kao prijatelji, ne znači da me poznaješ." Prebacim mu.
„Tvoj pogled i osmijeh tamo u sali rekli su mi dovoljno da znam na čemu smo." Samouvjeren je na jedan nesiguran način da ne znam kako definirati ovaj čas njegov stav.
„Ovo je mučenje." Lecne se na komentar koji sam neplanirano izrekla na glas. Čeljust mu se k tome trzne dok me gleda znatiželjno i bez da trepće. Zašto sam tako gruba, a jedva sam dočekala da ga vidim? Udahnem i nastavim: „Molim te ne gledaj me tako. Gledaš me kao..."
„Gledam te kao? Gledam te kako, Zara? Kako ja tebe gledam? Ako me pamćenje dobro služi, teoriju da te gledam kao sestru odbacio sam kad si otišla za Zagreb." Zagrizem usnu i pobjegnem još jedan korak od njega, ali on ne posustaje i prati me skroz do zida na koji se pritisnem leđima jer izlaza dalje nema. Taman kada se krenem pomaknuti u stranu Matias refleksno dlanovima prima zid sa svake strane moje glave i drži me u klopci. Ruke mi kliznu uz tijelo, izdajice su, trebale su ga odgurnuti. „Kako opisuješ moj pogled?"
„Ne želim biti vulgarna pa samo zamisli odgovor!" Trudim se biti smiješna, ali on je nikad ozbiljniji. Zjenice su mu k tome goleme i bacile su svoju tamnu sjenu na svo ono zelenilo.
„Čemu uopće potreba da se definiram? Ovako kao što tebe gledam nikada nisam gledao ni jednu! Zadovoljna odgovorom?" Moje oči siđu na njegove usne. Premda sročeno kroz drskost, ja luđakinja njušim primjese suptilne romantike u njegovim riječima. „Ali ako žudiš da budem otvoren i jasan, mogu se potruditi."
„Pa možda najbolje da budeš otvoren i jasan, jedino tada možemo doći do rješenja. Bilo bi dosta glume." Svojim me tijelom jače pritisne na taj nesretan zid. Osjećam njegovu težinu i sav zrak kako mi napusti pluća. Zagrizem usnu jer osjetim i njegovo uzbuđenje koje se danas ne potrudi sakriti kao onaj dan pored jezera.
