„Dobrodošla..." U njegovom stanu prevladava prijatan miris svijeće od vanilije, i to je zapravo jedino što opazim jer mu je ruka i dalje na mojem struku, njegov vreo dah i dalje prži pupoljke mog lica. Gledam u njega, a ne u prostor oko sebe, a on gleda u mene kao da ostatak svijeta ne postoji i ta činjenica mi laska. Taj osjećaj je uzbudljiv. Strašno, enormno i zamorno uzbudljiv, ali i frustrirajući. Tako malo mi fali da ga zaskočim, smaknem te frustracije, strgam robu s njega i konačno se osjećam kao prava žena, a ne frigidna starica, osim što me mozak preklinje da budem pametna jer jednokratni užitak nema nikakvu težinu naspram braka i porodice.
„Neću se dugo zadržati." Ovo je najbolje što mogu? Jer i dalje stojim nepomično, zagledana u njega, dozvoljavajući njegovoj ruci da me dira. Sva sam budna i življa nego ikada...
„Tek si stigla, a već mi bježiš?" Zvuči kao da je nezadovoljan mojim riječima. Podigne glavu i opet nam poveže poglede. Svjestan je što mi čini i moje reakcije ga uzbuđuju. Bez ustručavanja povisi ruku i pritisne dlan na moja prsa. Iznad mog srca koje govori ono što riječi zatomljuju i koje me ustvari izdaje. Sa usana mi pobjegne iznenađujući uzdah izazvan njegovom slobodom. U namjeri da ga skinem sa sebe svoj dlan stavim preko njegovog i on me dočeka spremno da nam upetlja prste.
„Nemoj." Odmahnem glavom upozoravajuće. Dovoljno sam pametna da shvatim uvod koji mi nudi. Matias me gleda kao da me planira ševiti, zjenice su mu goleme i crne dok me zuri, a usne formirane u onaj izazivački poluosmijeh koji mi drage volje prepušta inicijativu. Ja radi ovog nisam došla i mislim da bi bilo pametno još mu jednom to naglasiti. „Jednostavno nemoj! Došla sam da raskinemo što god da si umislio da se rodilo između nas! Nisam ti bila jasna?"
„I moje srce udara jednako brzo, nemaš se čega sramiti, Zara." Povuče me za ruku grublje i pritisne je sada na svoja prsa. Premda je ne držim ondje dugo, svejedno osjetim kako mu srce udara jednakim intenzitetom. Čeljust mu trzne mučno, jer je ovo svojedobno priznanje kojim je samog sebe na neki način razgolitio. Također je i ozbiljan. Odem korak unazad od njega i to bude jedan zaista veliki korak tako da konačno umetnem kao nekakvu distancu između nas.
„Ne sramim se! Hodala sam pješke na peti kat. Zato mi srce udara ubrzano." Lijeva strana usana formira mu nešto širi osmijeh izazvan mojim odgovorom.
„Vjeruješ li u svoje laži jer meni su tako neuvjerljive?"
Odlučim ignorirati ovo pitanje i prošećem do prozora preko kojeg se prostire ustvari jako lijepi pogled pa s leđa promrmljam: „Ne znam zašto tvoje srce tako snažno lupa, možda boluješ od tahikardije. Posjeti doktora."
„Snažno udara samo kada si ti pored mene." Zažmirim i čujem ga opet kako mi se približava. Stoji mi iza leđa i prima prozor sa svake strane, ne nudeći mi izlaz.
U ovom stadiju tijela nam se ne dodiruju, isključivo na potiljku osjećam njegovo disanje, no svejedno me pomisao da mi stoji ovako blizu i te kako uzbuđuje.
„Ja sam udana. Imam dijete. Onaj poljubac se nije trebao desiti i neće se ponoviti. To sam ti došla reći." Potrebno je da isto kažem na glas ne bih li uvjerila i sebe i njega u jedinu ispravnu stvar.
„Tako jako me napaljuješ, Zara." Zareži mi na uho.
„Molim te, prestani!" Preklinjem ga slabašnim glasićem. Gledam ga ujedno u odrazu stakla.
„Možeš biti sigurna da neću ništa napraviti protiv tvoje volje. Ja nisam takav čovjek."
„Nego kakav si? Je li ova poza normalna?" Moga guza stoji valjda centimetar od njegovog međunožja... Zažmirim čvrsto i ponovim svoje pitanje: „Kakav si, reci mi?"
„Lud za tobom kao što nikad nisam bio ni za jednom." Viša sila me navede da se okrenem jer je ovo previše za mene, no umjesto da se po planu izvučem iz poze koju sačinjavamo, ja leđima pritisnuta na staklo sada stojim licem u lice okrenuta prema njemu. Najljepšem muškarcu kojeg su moje oči ikada vidjele uživo. Progutam slinu. I izuzetno glasno dišemo oboje. Matias me nastavlja gledati, i dalje bez tjelesnog kontakta. S rukama naslonjenim sada na klupčicu prozora.
