Da me netko ovaj čas gleda vjerojatno bi pomislio da sam nešto ukrala, jer nosim taj stav kriminalca koji je nov u svojem poslu i plaši se da će biti uhvaćen. Dlanovi su mi znojni, srce mi udara snažno. Dok nesmetano stavljam na pokretnu traku blagajne svoju ledenu kavu, nutrina mi teži kao da mi je torba puna artikla koje ne planiram platiti, ili još bolje, ponašam se kao da mi je u stražnjem džepu hlača pištolj koji ću uskoro pritisnuti blagajnici pod bradu i tražiti od nje pare. Udahnem duboko, očima po valjda stoti put u zadnjih pet minuta dodirnem ekran svog mobitela i zagrizem usnu. Moj nemir zove se Matias. Još uvijek mi nije odgovorio, a u meni živi poriv da na vrijeme poništim slanje poruke i pravim se kao da se ništa nije ni desilo. Bilo bi to blesavo od mene jer bi umjesto poruke pisala obavijest da je ista uklonjena, a nije da sam napisala nešto kontroverzno i tek onda bi mi bilo neugodno. Samo sam ga pitala ima li vremena da se nađemo, tješim samu sebe da nema ničeg škakljivog u tom pitanju i da se uzalud osjećam stresno. Ali zašto sam ga to pitala? Zato što je hormon serotonin zajebana stvar. Eto zašto!
Ujutro sam se probudila jako loše volje da sam odmah javila kako ne dolazim na posao, na sreću si takve situacije mogu priuštiti. Zatim sam Emu odvela u vrtić, otpratila Leona na aerodrom jer je do kraja tjedna u Madridu i vratila se doma još jadnija nego ranije. Skrolajući po mobitelu, dok na TV-u gori Dobro jutro Hrvatska, osjećala sam se beskorisno. Sakupljala sam u glavi ideje što bi mogla raditi da se oraspoložim. Praviti kolač? Ne, prerano je za to... Kava u kafiću? S kim kad nemam prijateljicu kojoj se mogu kompletno otvoriti? Ideja da odem trčati zvučala mi je istovremeno naporno i ugodno, stoga sam se potjerala s kauča, navukla na sebe odjeću za vježbanje i nakon tek svega nekoliko minuta jogginga moj nivo stresa je padao dok je dobro raspoloženje skakutalo s entuzijazmom.
Dok sam trčala stazom, susrećući se s ostalim ljudima koji čine isto i pozdravljaju me osmjesima, misli su me vraćale unazad tjedan dana kada mi je Matias u šaku ugurao papir sa svojim brojem. Na pameti mi nisu bile nikakve nepristojne ideje kada sam stala da odmorim noge i konačno mu poslala poruku. Kunem se! Jednostavno me već neko vrijeme vuče da mu se javim i da mu još jednom objasnim svoju situaciju. Tu dolazimo do dijela da je serotonin glavni i osnovni krivac jer da nije bilo njega, ideju da mu se javim i dalje bi pritiskala duboko u sebi. Možda je zapravo i to premazivalo stres u meni. Ponekad treba staviti točku na situacije koje želimo da završe. Na našoj situaciji, pogotovo nakon onog poljupca radi kojeg mi i sada klecaju koljena, ne stoji točka nego zarez!
Koju minutu nakon, zajedno sa svojom kavom izlazim iz trgovine. Sunce je već visoko na nebu i snažno prži premda nije još ni deset sati. Sjednem u park i pijuckajući kavu odmaram dušu i tijelo jer sam danas otrčala nekoliko kilometara više nego što imam praksu, kada mi na klupi pored noge zavibrira mobitel. Ne reagiram odmah jer znam čija je poruka.
Ne reagiram odmah jer znam da će se složiti da se sastanemo, naravno da hoće, i tu ulazim u jedan začaran krug kojem bojim se nisam dorasla.
I što će se onda desiti? Čisto sumnjam kako će on stajati postrani i pomirbeno se složiti sa mnom da je poljubac bio užasan potez i da se takve stvari više nikada ne smiju ponoviti, pa otići nakon što se prijateljski rukujemo, bez da se osvrne i odmjeri me na onaj svoj upečatljiv način. Zažmirim čvrsto i uzimam u ruke mobitel, a trnci mi zastruje tijelom od ideje da postoji mogućnost kako će se onaj poljubac i danas itekako ponoviti.
-Jesi slobodna sada?-
Gledam u poruku iznad koje ne piše njegovo ime nego samo broj jer ga nisam memorirala u imenik. Niti neću! Sramim se priznati da mi želudac nadražuju leptirići i čine da se osjećam kao djevojčica zaljubljena po prvi put u životu, spremna da se bez brige i pameti prepusti maštanju. Palac mi luta po ekranu bez da tvori rečenica. S obzirom na to da mu ne odgovaram jer ne znam što, a prolaze minute i minute, Matias me odluči zvati. Kliznem po ekranu i prislonim mobitel na uho.
