Pričopričalica

Lutalica

Hodala je pogrbljeno, zaogrnuta starim kaputom koji je smrdio po urinu.

Masna kosa padala joj je po licu, zaklanjajući njene umorne oči i ispijen pogled.

Ljudi su uglavnom prolazili pored nje kao da ne postoji, kao da je tek neka beznačajna sjena na zidu oronule zgrade.

Ponekad bi ju netko primijeti, najčešće djeca. Upirala bi prstom u nju i s užasom gledali njeno bijelo, košćato lice i duge tanke ruke i noge. Njihovi roditelji bi ih samo bez riječi vukli dalje, kao da to stvorenje kojem se njihova djeca čude jednostavno ne postoji.

U tim trenutcima bi se samo nasmijala, sjećajući se kako je i ona nekoć davno bila takva.

Eh, nekoć davno...

Sjetno je udzahnula, razmišljajući o svojim roditeljima. Gdje su sada? Sjete li se ikad svoje kćeri?

Odmahnula je glavom. Pa naravno da se ne sjete, pomisia je. Pa izbacili su me na ulicu umjesto da su me spasili!

Podignula je svoj bijesni pogled i njime prostrijelila nekog mladića koji je naslonjen na stup gledao u nju i bezobrazno se cerekao. Sledio se kad su se njene oči susrele s njegovima.

Nastavila je hodati.

Hladnoća joj je cjelivala čitavo tijelo.

Cipele i odjeća nisu baš bili od velike koristi kad su bili prepuni rupa.

Prošla je pored jedne pekare i miris toplih peciva natjerao je njen želudac da se pobuni. Sjetila se da nije ništa jela više od tri dana. Kopanje po smeću nije joj padalo na pamet. Nije to smatrala sramotnim, samo joj se gadilo.

Iako joj je pogled bio spušten, pomno je promatrala svakog tko je prolazio pored nje. U ovih pet godina, koliko živi na ulici, postala je iskusna džeparica.

Mogla je razaznati kakva je tko osoba samo jednim pogledom. Trenutno je tražila one koji su dovoljno sigurni da ih život mazi da im nitko ne bi mogao uzeti deset kuna iz džepa kaputa.

Tada je uočila jednu mladu ženu koja je hodala niz ulicu prema njoj, gledajući u jedan od onih mobitela veličine cigle. To je to.

Strpljivo je hodala prema njoj i, kada je uočila savršenu priliku, zabila se u djevojku.

Obje su pale na hladan beton.

"Hej, pazi kuda hodaš!" začula je njezin glas.

Prostrijelila ju je pogledom.

"Kad bi ti malo digla nos od tog ekrana i promotrila svijet oko sebe, možda se ovakve stvari ne bi događale" odgovorila joj je i ustala.

Djevojka ju je s gađenjem promatrala, no nije rekla ništa. Podignula je svoje stvari s poda i nastavila svojim putem, gubeći se u mnoštvu.

Lutalica se povukla u obližnju uličicu, zadovoljno stiščući deset kuna među prstima. U džepu su joj šuškale lipe koje je vječito skupljala po ulici. Sve skupa je vjerojatno imala dvanaest kuna. Znala je da to nije puno, ali isto tako je znala da je dovoljno za dvije male čokoladne krafne i Caffe Latte.

Skrenula je nekoliko puta, prošla pored velikog broja ljudi i konačno došla do pekare za koju je bila sigurna da nije tog dana prošla pored nje.

Prostorija je bila topla, ispunjena slatkim mirisom hrane.

Lutalica je sve snažnije osjećala glad. Pogledom je preletjela preko cijena i namrštila se. Ovdje nisu prodavali male krafne.

Čovjek jajaste gave, gustih smeđih brkova i brade čiju je ćelavost donekle zaklanjala kapica koju su zaposlenici morali nositi ušao je u prostoriju.