Pričopričalica

Priča druga: Tiho, tiho šapuće jesen...

Zadana tema: jesen
Zadane riječi: kraljevski spektar boja

Priča treća: Tiho, tiho šapuće jesen...

Svježa jesenja večer nadvila se nad grad. Sve je poprimilo nijanse plave i sive, tek žuta svjetlost što se iz stanova prosipa po putu stvara prividan dojam topline.

Sumornom ulicom hodala mlada djevojka od glave do pete odjevena u crno, rukama je obgrlila knjigu tvrdih korica, vjetar joj se poigrava sa svijetlom kosom i suho lišće što je otpalo s obližnjih stabala plete joj se pod nogama. Ona ne primjećuje, na trenutke se čini da je potpuno izgubljena u svome svijetu, samo odlučne tamne oči daju do znanja da je svjesna toga gdje se nalazi.

Njen je cilj bio park koji je u to doba dana bio prazan. Tek su pokoji pas i njegov vlasnik šetali stazom koja se protezala od ulaza do izlaza.

Park bijaše pun visokog drveća ogoljelih krošnji čije je lišće tvorilo sag živih boja, od plameno narančaste do trulo smeđe.

Sjela je na klupu. Bijela se boja s nje gulila, nedostajao je jedan naslon za ruke, ali ona ju je voljela. Oni su je voljeli.

Otvorila je knjigu i počela ju glasn čitat, mijenjajući glas za različite likove, odglumila je svaku njihovu riječ. Pročitavši tri poglavlja zatvorila je knjigu i duboko udahnula.

Vjetar je snažnije zapuhao, igrajući se s umornim krošnjama visokog drveća.

Podignula je noge na klupu i obgrlila ih. Pogledala je sebi s desna i nasmiješila se.

„Dobila sam jučer jedinicu iz fizike. Nemoj ništa reći, sve znam. Znam sve što mi želiš reći, rekla sam to sebi samoj ispred zrcala."

Vjetar se stišao, krošnje su se sada polako njihale.

„Mama je danas skuhala grah. Otac te se sjetio, rekao je kako si uvijek izbjegavao taj ručak kad si bio popodne u školi. Kad je pojela, zatvorila se u radnu sobu. Rekla je da ima posla, ali čula sam ju kako plače."

Glas joj je drhtao, jedva je suzdržavala suze. Morala je biti jaka.

Iz knjige izvuće papirić presavijen na pola. Bio je zgužvan i pun mrlja. Ruke su joj se tresle popur krošnji dok ga je držala u ruci.

„Znaš, nekoliko sam puta poželjela poći za tobom. Činilo mi se da više ništa nema smisla bez tebe, no onda sam se sjetila mame i tate."

Grčevito je stisnula ruku u kojoj je držala papir. Suze su joj potekle niz obraze poput potoka. Pokušala se suzdržati, no bilo je previše teško. Sjećanja su navirala jedno za drugim.

Pogledala je sag od lišća koji je prekrivao vlažno tlo, kraljevski spektar boja kojim se dičila jesen. Tako se on jednom izrazio, sjećala se tog razgovora kao da su ga vodili prije nekoliko minuta, a ne nekoliko mjeseci...

„Znam da nikome neću nedostajati. To si rekao. Kako si mogao takvo što uopće pomisliti? Nama nedostaješ, svaki prokleti dan nam nedostaješ. I uvijek ćeš nam nedostajati. Zašto si bio tako sebičan?" rekla je kroz suze.

Ustala je. Postajalo je sve mračnije, a morala je hodati trideset minuta do kuće. Nije željela otići na autobus, ne u ovakvom stanju.

„Vratit ću se sljedeću subotu. Obećajem."

Krenula je prema izlazu, no onda je zastala i okrenula se.

„Oprosti zbog onog što sam rekla, ali jesen je tako tiha bez tebe..."

Napustila je park, ostavljajući bijelu klupu sasvim praznu. Noć se polako spustila, vjetar je postajao sve snažniji.

Tiho, tiho šapuće jesen svoje pjesme, vjetrom skriva bolne priče i kišom maskira suze što prate ljude kroz život.