-Ti si, dakle, jedna od njih?
Na trenutak je podigla pogled s knjige kako bi mu posvetila pažnju te izvila obrvu.
-Njih?
-Pa znaš, oni koji stalno čitaju i kojima ne treba društvo. Oni koji bježe od ljudi.
Glasno zatvori knjigu i pucne jezikom. Mrzila je takve komentare. Mrzila je kad ljude stavljaju u isti koš.
-Zapravo- kaže ogorčeno -stvarni ljudi su mi draži od knjiga.
Razveselila se vidjevši njegov zbunjen izraz lica. Ne samo zato što je postigla ono što je željela, već i zato što je taj izraz lica uvijek bio popraćen onim "Čekaj, kako to?"
-Zašto onda čitaš, ako su ti stvarni ljudi draži?
Na trenutak nije znala što da kaže. Nisu je nikad pitali, a nije ni razmišljala o tome. Njoj je to bio način življenja, neizostavni dio njenog dana. Postojali su dani kada bi poželjela da može živjeti u svijetu knjiga, daleko od surove stvarnosti, daleko od svih briga i patnji.
I tada je shvatila da zna.
- Nije isto bježati od ljudi i bježati od onog što ti čine.
Ponovno je otvorila knjigu, dajući mu do znanja da je taj razgovor završio. Gubila se u slovima, slatkim riječima koje su tvorila.
Samo ju je s čuđenjem promatrao. Pokušavao je shvatiti njene riječi. Na trenutak je pomislio, iako je odmah odbacio tu pomisao, da su posljednje riječi bile upućene njemu.
YOU ARE READING
Pričopričalica
Short Story"Jer sva čudovišta su ljudi, ali nisu svi ljudi čudovišta." Kolekcija kratkih priča napisanih na zahtjev drugih ili proizvoljno, svaka od njih lijek je za moju dušu. Drevna je ljudska potreba da pričamo priče. Zašto joj se opirati?
