Sjećaš li se nekih davnih dana?
Onih koji se sad čine kao davni sni koji polako blijede?
Sjećaš li se onih igara, smijeha? Ako da, koliko jasno? Kao da se jučer dogodilo ili kroz maglu?
Kad smo bili mali, svijet se činio kao veliko mjesto. Čarobno, puno mogućnosti koje samo čeka nas.
Vjerovali smo u bajke, nismo vidjeli ono loše u svijetu. I, najvažnije od svega, vjerovali smo u ljude.
Što se dogodilo? Gdje je nestalo to nevino dijete, gdje je nestala sva radost? Gdje su snovi i bajke?
Neki će reći da smo odrasli, a ja kažem da smo zaboravili. Što stariji bivaš, to više shvaćaš neke stvari. Promatraš život iz drugačijeg kuta. I moraš odrasti.
Postati obuzet strahom od sutrašnjeg dana, od onog što budućnost nosi, zatvoren u svojoj malenoj čahuri dok pokušavaš pronaći svoje mjesto pod zvijezdama. A vrijeme leti i ne može se vratiti.
Godine prolaze, djetinjstvo ostaje samo gorko-slatka uspomena koja tjera suze na oči. I onako zatrovani stvarnošću koju smo pod pritiskom društva sami stvorili još se više zatvaramo svijetu.
Ostaju samo sjećanja i žaljenje za onim što je bilo i što je moglo biti.
YOU ARE READING
Pričopričalica
Short Story"Jer sva čudovišta su ljudi, ali nisu svi ljudi čudovišta." Kolekcija kratkih priča napisanih na zahtjev drugih ili proizvoljno, svaka od njih lijek je za moju dušu. Drevna je ljudska potreba da pričamo priče. Zašto joj se opirati?
