Pričopričalica

Priča prva: Lažne osobnosti

zadana tema/naslov: Lažne osbnosti

zadane riječi: ogledalo, oblak(ci), ovce

Mrki oblaci sivi poput pepela zagrlili su sunce.

Na obali mora sjedila je djevojka blijede puti i umornog pogleda. Gusta kestenjasta kosa slobodno joj je padala niz leđa.

Gledala je u daljinu, potpuno zarobljena svojim mislila. Uskomešano plavetnilo pred njom bilo je samo blijeda slika stvarnosti s kojom se nije znala suočiti.

Položila je ruku na svoj trbuh i sjetnim glasom rekla: „Milo moje, što ćemo nas dvoje na ovome svijetu?"

Uzdahnula je i dlanovima prekrila lice. Razmišljala je o svojoj sudbini, o sramoti koja ju čeka ako se vrati u dvorac, budućnosti koju je zagrlila crnina i poruga.

Prije samo nekoliko trenutaka bila je kontesa na prekrasnom dvorcu, smijala se s prijateljicama koje su joj bile ravne. S njima je razgovarala o haljinama i djelila najnovije tračeve koji su se širili dvorom, kako njihovim tako i kraljevskim.

Pobogu, pred njom je bila udaja za jednog od najbogatijih ljudi u čitavom kraljevstvu!

Svi su joj govorili kako ima savršen život i da nema više što tražiti.

Tada se pojavio on. Kraljević, visok, plemenit, prekrasan, očaravajućeg osmijeha, glasa od kojeg se topila i ruku koje su je tako čvrsto i nježno držale u isto vrijeme.

U njegovom se zagrljaju osjećala blaženo, od njegovih su je dodira prolazili trnci. Živjela je za noći koje je provodila pored njega, za njegove usne na svojima.

Sve je bilo savršeno, on je bio njen bijeg od dvorskih pravila, nešto zabranjeno, u isto vrijeme tako nedostižno, a opet tako blisko i njeno.

Tek sada shvaćam koliko je bio ogledalo pravih lažljivaca, pomislila je i stisnula zube.

Ispostavilo se da nije bila jedina. Oh, bila je tako prokleto daleko od toga. Pored nje imao je još osam djevojaka da mu noćima budu društvo, od kojih su četiri bile njene bliske prijateljice.

Kad je pokušala razgovarati s jednom od njih, njezin je odgovor bio: „Ta on je kraljević, što si drugo očekivala? Da će te ožiniti i da ćeš postati kraljevna?"

Pitala se kako je mogla biti tako naivna? Kako je mogla tako slijepo vjerovati? Kako je uopće mogla nasjesti na taj njegov šarm? I kako su sve te djevojke, skupa s njom, mogle biti kao ovce?

Odmahne glavom da otjera te misli.Trebala je biti pametnija, ali sada je bilo prekasno.

Ubrzo nakon toga shvatila je da pod srcem nosi čedo i čitav njen svijet se srušio. Oduvijek je željela biti majka, ali ni u najluđim snovima nije htjela da joj dijete bude bez oca.

Nije htjela vanbračno dijete. Znala je kakva bi sudbina čekala njih oboje. Sudbina gora od smrti - do života obilježeni oboje, kao privezani na stup srama.

Majka kurva kraljevićeva, njeno dijete jedno u nizu kraljevske kopiladi.

Nije se mogla vratiti doma, ne u tom stanju, no što je drugo mogla?

Željela je vikati, plakati, proklinjati sve na svijetu. Glasa nije ispustila, suza joj ne klizne niz obraz.

Zagledala se u namreškano more koje je silovito udaralo morsku obalu. Ta beskonaćna modrina unosila joj je mir u uznemirenu mladu dušu.

Pogleda oko sebe. Toliko dugo nije bila ovdje, na mjestu gdje je čitav život bježala kad joj nešto nije bilo po volji.

U jednom se trenutku zapita kako to da nitko nije ništa shvatio? Je li uistinu bila tako dobra glumica da je svih uspjela uvjeriti kako se raduje braku pred njom, da je dijete koje nikada nije kršilo pravila? Ili jednostavno nikad nije bilo briga?

I dok je gledala u tu vječnost, koju su također zvali more, sine joj ideja kako da pobjegne.

Ustala je, čvrsta u svojoj nakani.

Koračala je brzo, teško. Šljunak pod nogama otežavao joj je sve, no nije marila.

Vjetar je snažno zapuhao, mrseći joj kosu i milujući joj lice kao da govori: „Ne čini to."

„To je jedini izlaz", prosiktala je bijesno. Nije bila sigurna koga želi uvjeriti: sebe ili vjetar?

Nalazila se na vrhu litice.

Polako se spustila jednu „stepenicu" niže, pazeći da joj haljine ne zapnu. Tu je stepenicu otkrila dok je bila mala i često se spuštala na nju da bi gledala galebove kako plešu između neba i zemlje.

Duboko je udahnula i naslonila se na hladni kamen. Ispod nje bile su samo oštre hidri i uzbrkano more.

Srce joj je luđački udaralo i nježne ruke drhturile su kao krošnje na vjetru.

A moglo je biti drukčije. Tužno je to što ga još uvijek volim. Ovo ludo srce još čezne za njim. O Bože, zar je ovolika morala biti kazna za moje grijehe?

Još jednom pogleda prema moru i napravi korak.

Mlado tijelo ubrzano juri prema svojoj propasti. Tih nekoliko sekundi suze su joj jurile u potocima niz obraze jer uvidjela je da je bilo izlaza. Da uvijek je bio tu pred njom.

Ali prekasno je.

More vuče kontesu u svoje dubine, natapa njene haljine, ulazi u njen nos. Svaki njen pokušaj da ispliva na površinu bio je uzaludan. Preteške haljine povukle su je u bezdan.

Prije nego joj je crnina zauvijek prekrila oči, učinilo joj se da je začula smijeh djeteta.