Mrzila je veljaču onoliko koliko je mrzila petak. Pogotovo onaj dan kad je petak bio dvadeset osmi veljače.
Od tada su prošle gotovo dvije godine. Još uvijek se jasno sijećala onog trenutka kad su im se pogledi susreli, kad joj je srce zatreperilo.
Mrzila je to koliko je voljela to sjećanje.
U početku je pokušala ignorirati iskru koja se stvorila u njenom srcu, a ona se polako pretvarala u topli plamen koji joj je grijao dušu.
Zanimanje je preraslo u simpatiju.
Simpatija se razvila u zaljubljenost, a zaljubljenost u ljubav.
Voljela ga je. Nije bila sigurna zašto. Kad god bi potražila razlog, kao da je tragala za nećim što nije definirano.
Voljela ga je. I on je to znao.
Kad je imala priliku da ugasi vatru koja je svakog dana postajala sve snažnija, odlučio je posvetiti joj pažnju.
Njegove su riječi bile tople, uvijek je slušao sve što mu je govorila. Pokušavao je razumjeti čak i kad nije mogao.
Bio je prijatelj. I to joj je bilo dovoljno.
Kako se bližila veljača, postajala je hladnija prema njemu. Nije željela dopustiti da prođu dvije godine, ali neke su stvari bile nemoguće. Jednostavno nije mogla proći pored njega bez da ga pozdravi.
Odlučila je da joj najhladniji mjesec u godini neće više toliko smetati.
Uvjeravala se da postoje i gore stvari od neuzvraćene ljubavi.
YOU ARE READING
Pričopričalica
Short Story"Jer sva čudovišta su ljudi, ali nisu svi ljudi čudovišta." Kolekcija kratkih priča napisanih na zahtjev drugih ili proizvoljno, svaka od njih lijek je za moju dušu. Drevna je ljudska potreba da pričamo priče. Zašto joj se opirati?
