Ritam ulice

IV. - Moderno trijezan

15. svibnja, 5:30 sati

Tridesetsedmogodišnji Bradley Avery alarm stolne budilice dočekao je potpuno budan, zureći u razigrane sjene na stropu više od pola sata. Bilo je točno pola šest ujutro kada je ustao iz kreveta i uredno popravio bijeli pokrivač na njemu, a zatim je produžio do prozora i podigao rolete protežući se dok je gledao izlazeće sunce. Ulice su bile gotovo prazne. Vani je vladala potpuna tišina. Počešao je desnom rukom trodnevnu bradu i zaključio kako bi bilo pametno da je večeras obrije. Jedan pogled na radio-sat dao mu je do znanja da je već petnaest do šest.

Kupaonica koja se nalazila tik uz njegovu spavaću sobu bila je toliko uredna da bi se neznanac zapitao živi li uopće itko u tom prostranom stanu da šestom katu zgrade na križanju Turning i Grand Elm ulica. Bijele kvadratne pločice prostirale su se od poda do stropa i Bradleyevi prijatelji često bi znali komentirati da se osjećaju kao u bolnici. Laskalo mu je to. Nekoliko puta ga je njegov šef Pricefield s instituta Hamiltonian slao specijalnom FBI-jevom psihologu Addisonu kako bi se suočio sa svojim opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji ga je tjerao da obraća pretjeranu pažnju na detalje i čistoću. Terapija je samo pokazala da je uzrok svemu njegova pokojna majka Camille koja se bojala grinja i bakterija do te mjere da nikada nije zagrlila vlastitoga sina i njegovo troje braće. Bradley je na njen sprovod došao potpuno ravnodušan, rukovao se s tugujućom rodbinom koja mu je izrazila sućut i otišao iz obiteljske kuće ni sat vremena nakon bacanja grumena zemlje na majčin lijes. Camille mu je bila majka samo na papiru.

Stajao je pokraj umivaonika gol do pasa i protezao se istežući mišićava leđa i ruke pri čemu su mu pucketale kosti. Odvrnuo je slavinu i začepio umivaonik te pustio hladnu vodu da teče dok je sezao za čistim ručnikom. Zagledao se u vlastiti odraz i uočio bore u vanjskim kutevima očiju, a zatim je napipao i dvije-tri sijede dlake u bradi. Nasmijao se. U tom trenu smatrao se markantnim i u rangu s Georgem Clooneyjem. Nagnuo se nad umivaonik i prinjeo ledenu vodu svome licu. Trudio se udahnuti svježinu koju je nosila u sebi i unijeti tako djelić njene snage u svoje iscrpljeno tijelo. Brada mu se natopila se vodom i s vršaka nježnih dlačica pod njegovim vratom stale su padati prozirne kaplje. Ponovio je radnju nekoliko puta, svaki puta uranjajući u vodu zatvorenih očiju i ustiju, trljajući lice i povremeno se udarajući dlanovima po obrazima kako bi se uspio razbuditi. Nije se lecnuo kada mu je ledena voda stala kapati po obnaženim prsima i spuštati se niz torzo sve do ruba donjeg dijela karirane crveno-smeđe pidžame koju je nosio na sebi.

U institutu Hamiltonian radio je već punih šest godina kao specijalni agent FBI-ja i bio je zadovoljan mirnoćom koju mu je to radno mjesto pružalo. Kao bivši snajperist 101. zračne divizije u Specijalnim snagama prošao je brojna svjetska ratišta koja su ga nerijetko vodila na drugi kraj kugle Zemaljske. Nikada nije imao vremena doživjeti i proživjeti mladost; ostavio ju je daleko iza sebe kada se sa jedva navršenih osamnaest pridružio vojsci. Nitko ga nikada nije poticao ili tjerao na to, no osjećao je to svojom dužnošću. Domovina mu je bila jedina majka.

Nakon što se umio, oprao zube i otuširao, uzeo je ručni sat s ormarića kraj kreveta i stavio ga na lijevu ruku. Obukao je široku sivu majicu i donji dio nove Addidasove trenirke koje su do tada bile prebačene preko uredskog stolca i navukao tenisice za trčanje na noge. Sat je upravo otkucavao šest sati i petnaest minuta. Imao je dovoljno vremena za brzi šprint oko kvarta prije posla. Prije no što je uzeo ključeve i izašao iz stana, upalio je laptop i provjerio mail. Jedna nova poruka. Bivša žena poslala mu je dvadesetak slika s proslave rođendana njegovog osmogodišnjeg sina Aidena. Stao je listati slike. Osjetio je navalu srama kada je ugledao svog jedinca kako puhanjem gasi zelene svjećice zabodene u čokoladnu tortu. Zašto on nije bio na tom rođendanu? Zato što je, kao i uvijek, morao raditi. Zbog posla je već izgubio ženu, a sada je gubio i sina koji se, sudeći po slikama, dobro zabavljao i bez oca. Stao je na slici gdje je Olivia, njegova bivša žena, uslikala u krupnom planu Aidenovo nasmiješeno lice. U crtama njegova lica, krezubom dječjem osmijehu i tamnim, smeđim očima prepoznao je sebe. Svaki dan mu je sve više sličio. Posramljen, na brzinu joj je natipkao neki klasični, stereotipni odgovor i zatvorio laptop. Šest i dvadesetosam. Morao je požuriti.