Ritam ulice

VIII. - Posljednji ples

1. lipnja, 12:40 sati

Doktor Jonah Addison, psihijatar sa subspecijalizacijom u psihosomatskoj medicini i pobornik moderne biheviorističke medicine, sjedio je u svom kožnom stolcu na kotačiće i vozio se amo-tamo kroz čitav ured. Bijela kuta, koju je nosio formalnosti radi, bila je unakažena velikom mrljom kave. Crvena šalica koja je tren prije skliznula iz njegova dlana nalazila se kraj Raininih stopala.

- Ispričavam se još jednom, gospođice Mercer. – Doktor Addison gotovo cikne žmirkajući tamnim očima, - Nešto mi se opako ruke tresu danas. –

- Možda biste trebali uzimati kakve tablete. – Rain pripomene podižući šalicu s poda i odlažući je na stol, - Primijetila sam da imate problema s tim. –

Jonah Addison napokon ustane iz stolca, skine sa sebe kutu i objesi je na vješalicu u kutu sobe. Zgrabivši vlažne maramice sa svog radnog stola, prebrisao je mrlje kave koje su se provukle kroz kutu i nastanile na kariranoj košulji i trapericama. Popravio je naočale koje su mu gotovo skliznule sa nosa, a zatim se ponovo zavalio u uredski stolac i, odgurujući se nogama, približio Rain.

- Znate da ja ne uzimam tablete, niti ih prepisujem. – Sklopio je ruke blago se osmjehnuvši.

Rain je potvrdno klimnula glavom. Prošlo je sedam dana otkako je doživjela potpuni živčani slom u Millinoj kupaonici i ovo je bio sedmi dan otkako je upoznala doktora Addisona, glavnog psihijatra na Institutu Hamiltonian.

Veliki, tamni podočnjaci unakažavali su njeno blijedo lice. Usna joj je, primijetila je, počela nekontrolirano podrhtavati svaki puta kada mi morala odgovoriti na neko pitanje. Izgubila je lažnu hrabrost koju je godinama gradila kako bi se zaštitila od ljudi. Jonah Povich sve je to jasno mogao iščitati iz njena pogleda.

- Specijalni agent Avery već me danima proganja ispitujući za vaše zdravlje. – Doktor Addison prekinuo je tišinu, - Želi razgovarati s vama što je prije moguće. Kako vam se to čini? –

-Zašto mi to niste ranije rekli? – Rain se začudi, - Je li saznao nešto novo u vezi slučaja? Jesu li pronašli Frankovog ubojicu? Mogu li kući? –

- Govorim vam to sada jer uviđam da vam je znatno bolje. – Doktor Addison osloni se o svoju ruku, - Nisam vas želio izlagati dodatnom stresu dok ste još ranjivi. –

-Vrlo obzirno od vas, doktore. –

Proteklih je dana promatrao Rain gotovo dvadeset i četiri sata dnevno. Dodijeljena joj je privatna soba s kupaonicom na psihijatrijskom odjelu Instituta Hamiltonian i jedina osoba kojoj je bilo dopušteno da je posjeti bila je upravo forenzička antropologinja Milla Duquesne. Nije imala pristup mobitelu ni internetu, a objedovala je sama ili u društvu doktora Addisona u kantini psihijatrijskog odjela.

Jonah Addison Bradleyja Averyja proteklih je tjedan dana viđao sve češće. Specijalni agent jurio je institutom u pratnji brojnih drugih specijalaca i novaka podižući prašinu gdje god bi se našao. Svaki dan je svratio kako bi pitao za Rainino stanje. Donosio mu je pisma koja su joj poslali otac Zachary, njegova supruga Isabella i Rainina majka Alannah, koja je doputovala ravno iz Bristola čim joj je FBI javio što se događa. Među pismima pronašao je i ona koja su joj poslali njeni prijatelji koji su bili upoznati sa slučajem, a jedno izrazito opširno, koje je pročitao nekoliko puta za redom, poslao joj je Eric. Jonah Povich sva je pisma uredno odložio u svoju ladicu, procijenivši da će Raininom oporavku poruke najbližih od kojih će je uskoro potpuno odvojiti samo odmoći. Ericovo je pismo, pak, provukao kroz rezalicu papira i zatim otpad bacio u koš za smeće.