Ritam ulice

IX. - Iznad svih

4. lipnja, 9:10 sati

Bradley Avery to jutro nije ustao iz kreveta. Stolna budilica neumorno je ponavljala isti visokofrekventni zvuk svakih petnaestak minuta, no nije je doživljavao. Ležao je u krevetu zureći u strop iznad sebe bezizražajna lica. Noćas, kao i prethodnih nekoliko noći, oči je sklopio na svega nekoliko desetaka minuta. Budio se iz sna okupan znojem, sanjajući iznova i iznova isti san koji ga je pratio i kada je bio budan; Škripa guma, kiša, sudar. Aidenovo krvlju umrljano lice vječito se nalazilo pred njim i u nekoliko navrata gotovo je iskopao vlastite oči gonjen neopisivom tugom.

I službeni i privatni mobitel isključio je još te kobne noći i da ste ga toga jutra pitali gdje su, ne bi vam znao odgovoriti. Osjećao se kao da mu je netko zario bodež zakrivljene oštrice ravno u srce i nemilosrdno ga okretao bez prestanka.

Dan ranije pušten je iz bolnice. Zahvaljujući zračnom jastuku, iz nesreće se izvukao s blagim potresom mozga i frakturom desne ključne kosti, zbog čega su ga na hitnom odjelu bolnice Svetog Augustina u Fairwheatu operirali sljedeće jutro. Metalnu pločicu koju mu je kirurg ugradio nije ni osjećao i tražio je da ga se iz bolnice pusti što prije. Raniji izlazak dobio je na vlastitu odgovornost, a bolnica se osigurala od moguće tužbe tražeći ga da potpiše papire za raniji izlazak. Grisham ga je ispred bolnice dočekao u svom plavom Ford focusu RS i jedino što je uspio protisnuti kada se napokon našao oči u oči s Bradleyjem bilo je: ,,Žao mi je.'' Bradley nije imao snage odvratiti mu išta na to. Činilo mu se da se ne može probuditi iz noćne more koja ga je izjedala. Aiden je bio mrtav. Njegov zračni jastuk nije se aktivirao.

Tu večer pamti po brojnim sirenama čija su ga svijetla zasljepljivala dok je urlao poput ranjene zvijeri nad nepomičnim tijelom svoga jedinca. Sjeća se da je pri sudaru udario glavom i onesvijestio se. Gledao je samoga sebe kako hvata Aidenova sitna ramena i izvlači ga iz uništena automobila. Gotovo se nije prepoznao, gledajući se takvog krvavog i sumanutog. Hitna ga je ubrzo omamila sedativima koje su mu uspjeli ubrizgati tek nakon što su ga četiri medicinska tehničara zgrabila za sve pomične udove. Ležao je na nosilima nepomičan, ne mogavši otvoriti usta, gledajući kako mu sina pokrivaju bijelom plahtom. Grisham i Milla su također bili tamo. Stigli su s policijom nakon što su čuli za nesreću. Ubrzo je s drugom turom policajaca stigla i Olivia. Bradley je do tada već čvrsto spavao, no i u snu je mogao čuti njene krikove i vapaje.

Prošlo je pola deset kada je začuo zvono na vratima. Nije želio ustati. Nije želio otvoriti vrata. Nije želio razgovarati ni sa kime. Zazvonio mu je kućni telefon, a nakon što se nije javio zvonio je još jednom, još jednom, još jednom i još jednom. Uskoro je čuo škljocanje brave i otvaranje ulaznih vrata. Nije se pomaknuo.

- Hvala vam najljepša, gospodine. – Začuo je Grishamov glas iz hodnika, - Žao mi je što sam vas probudio. –

- Nema apsolutno nikakvog problema, dragi moj gospodine policajče. – Gospodin Seewald, stanodavac, zveketao je ključevima, - Ako budete još što trebali, samo pozvonite. Vidimo se na sprovodu. –

Koraci, kucanje, zatim Grishamova masna glava koja je pažljivo provirila kroz otvorena vrata Bradleyjeve spavaće sobe. Bradley je znao da ga promatra i ne skida pogled s njega. Nije se želio susresti sa sažaljenjem u njegovim očima.

- Moramo krenuti za pola sata. – Progovorio je napokon, - Ti još nisi ustao? –

Bradley nije odgovorio. Grisham je čekao bilokakvu reakciju na njegovu rečenicu punu minutu. Ništa. Ponovo se čulo otvaranje ulaznih vrata.