Ritam ulice

I. - Pričam ti o njoj

14. svibnja, 19:38 sati          

               Suton je bio na izmaku i tama se lagano spustila nad ulice kada je tmurno, oblačno nebo odlučilo natopiti kišom sve što mu se nađe na putu. Ulice su se ispraznile u nekoliko minuta te su njima uglavnom trčkarala djeca igrajući se na kiši, no i njih su majke ubrzo pohvatale i zatvorile u kuće kako se sutradan ne bi razboljela. Rain se namršti i pokuša zaštiti od kiše prebacujući kožnu jaku preko glave. Starke su joj ubrzo promočile i jasno je mogla osjetiti kako joj gola stopala plivaju u hladnoj vodi. Trljala je nožne prste jedan o drugi kako bi se riješila neugodnog osjećaja, no bezuspješno. Nakon nekoliko minuta bila je potpuno mokra, od glave do pete, a kosa joj se sasvim slijepila uz glavu i prekrila joj dio lica.

- Nije li to ironično – Eric započne pokušavajući nadglasati bubnjanje kiše po krovovima, - Zoveš se Rain, ali kisneš kao i svi ostali. –

- I što je točno tu ironično? –

- Pa... Mislio sam, kao... –

- Umukni, molim te. –

Eric je čvrsto stisnuo usne i gotovo pregrizao vlastiti jezik od muke. Nastavio je šutke hodati iza nje. Polupopušena cigareta koja mu je do tada lijeno visjela iz ustiju i koju je odbijao baciti iako se već odavno ugasila napokon je popustila naletima vjetra i kiše i prepolovila se. Eric je zastao na tren i glasno puhnuo, kao da ne shvaća zašto se to dogodilo. Kada je ponovo zakoračio, ugazio je u blato do gležnja. Na sekundu je uspio uhvatiti vlastiti odraz u lokvi kišnice i iako mu je lice bilo sakriveno ispod zelene kapuljače, jasno je mogao vidjeti oveće plavoljubičaste podočnjake koji su se još jače isticali na njegovom blijedom licu. Bio je iscrpljen. Rain je stvarno znala iscrpiti čovjeka, psihički i fizički. Čvrsto je stisnuo skateboard pod svojom desnom rukom i požurio za njom.

- Tvoji su doma? – Započeo je ponovo.

- Nisu. Rade. –

- Misliš da će biti sranja kada se vrate? –

- Naravno. -

Nije se potrudila ni pogledati u njega. Nije ga to nešto previše smetalo. Naviknuo se, iako nevoljko, na ulogu njenog potrčka. Nikada nije bila nešto pretjerano razgovorljiva ili ljubazna i držala se dosta distancirano čak i od ljudi koji su joj bili najbolji prijatelji. Rain je shvaćala kako je drugi vide, ali nije ju bilo pretjerano briga. Smatrala je da ima važnijeg posla od udovoljavanja pretencioznim facama.

Dvadesetak minuta hoda kasnije našli su se ispred njene kuće, oveće kuće zidova bolesno bijele boje ispred koje se prostirao pažljivo uređen vrt sa oblikovanom živicom, malim jezercem s ribicama i kućicom na stablu koja nikada nije bila korištena. Rain je, iako to nikada ne bi priznala na glas, privlačila ideja da se popne gore i popuši joint u miru, ali bila je svjesna da bi se jedan joint pretvorio u njih četiri i kasnije vjerojatno ne bi bila sposobna spustiti se nazad, pogotovo ne kada bi je uhvatila neopisiva glad. Sjeli su na trijem ispred kuće, sklonivši se od kiše. Rain je izvadila cigarete i ponudila Erica, a zatim su oboje zapalili i povukli dim, sjedeći neko vrijeme u tišini i gledajući mjesec kako se pokušava probiti negdje daleko iza oblaka. Za to je vrijeme Eric razmišljao o autodestruktivnoj ljepuškastoj prilici koja je sjedila pored njega, a čije su se tanašne usne stisnule od nezadovoljstva. Nastojao je nenametljivo zuriti u njeno ponosito, ali slomljeno lice, na kojemu su se jedva primjećivali blijedoružičasti ožiljci od pubertetskih akni. Oboje su bili svjesni toga da Rain i nije bila neka prevelika ljepotica. Bila je srednje visine, dosta mršava, bljedunjava, a i moglo bi se reći da je najnezadovoljnija bila veličinom svojih grudi. No Ericu se sviđala. Sviđalo mu se sve na njoj. Primijetila je da je promatra, te je samo svrnula pogled i pustila da joj smeđa kosa zakloni lice. Eric se nesvjesno nacerio.

- Prestani. – Gotovo je zarežala.

- Pa ništa ne radim! – Pokušao se opravdati razmahavši se rukama,- Što sam sad napravio!?

- Prestani ili odi doma. –

Ustao je iz protesta spreman otići kući, no pogledala ga je ravno u oči podigavši desnu obrvu te ga je tako natjerala da sjedne nazad. Sljedeći tren zazvonio joj je mobitel i izvukla ga je iz potpuno mokre torbe koja joj je i dalje bila prebačena preko ramena. Mobitel je također bio mokar, no nekim čudom i dalje je radio. Rain na trenutak problijedi, a zatim joj cijelo lice pocrveni od ljutnje i ona duboko udahne prihvativši poziv. Eric je progutao slinu koja mu se skupila u grlu. Frank. Znao je da zove Frank.

- Da? – Javila se jednostavno. Zvučala je potpuno ravnodušno.

- Lova. Imaš dva dana. - Začula je njegov grubi glas s druge strane.

- Ne glumi mafijaša govno jedno narkomansko, ponašaš se kao da ti dugujem milijune. – Odbrusila mu je izderavši se na njega, što je Erica natjeralo da zaprepašteno zine, - Dobit ćeš lovu sutra, imam sve. –

Poklopila mu je nakon toga i svom snagom bacila mobitel u zid kuće. Uz snažan prasak, razletio se u par dijelova i kraj Ericovih nogu stvorio se njegov smrskani ekran. Na trenutak je pomislio kako još ima nade da ga popravi. Rain uvuče novi dim i ponovo stane sasvim mirno promatrati noćno nebo. Osjećala se kao da bi trebala plakati u ovom trenutku, no nije se mogla natjerati da prizove taj osjećaj.

- Uspjela si skupiti lovu? – Glas mu je bio sasvim tih.

- Naravno da ne. –

Erica oblije hladan znoj.

- Pa kako mu onda planiraš sutra vratiti taj novac!? Tip je lud! –

- Umukni, molim te. –

Nastavio je zuriti u nju i glavom su mu počele vrludati misli o tome kako su uopće uspjeli dospjeti u ovakvo sranje. Da, nije to smatrao njenim problemom, već njihovim. Upoznao je Rain prije dvije godine na tulumu Simona Evansa, problematičnog tipa iz susjednog razreda. Bio je prosinac, poprilično topli prosinac, a ona mu se mrtva pijana okačila oko vrata u pola tri ujutro i tražila da je odvuče negdje u mrak gdje mogu biti sami. I pristao je. Otišli su u neku mračnu sobu i razmjenili nekoliko strasnih poljubaca prije no što ju je rukama obuhvatio oko struka i podigao na radni stol koji im se našao u blizini. Rain ne pamti taj događaj, jer je nekoliko trenutaka kasnije, taman kada je Eric segnuo rukama pod njenu kožnu suknju, izbacila čitav sadržaj svoga želuca ravno na njegovu majicu s printom AC/DC-ja. Zatim se onesvijestila i gotovo srušila sa stola na pod. Odvezao ju je svojoj kući, dežurao nekoliko sati kraj nje dok nije izrigala dušu i zatim je polegao u svoj krevet. Sjeća se kako je taman lizao rizlu i gledao je kako mirno spava kada mu je, jedva pomičući usne, rekla da se zove Rain. Otada, nije bilo dana da se nisu vidjeli.

- Volim te, znaš to. – Eric je ispružio ruku i položio je na Raininu lijevu nogu. Tijelom su joj prošli trnci kada je osjetila njegove hladne prste na svojoj goloj koži. – Uvijek ću paziti da ti se nešto loše ne dogodi. Najbolji smo prijatelji. –

Na njenom bezizražajnom licu zavladao je neki blagi, pobjedonosni smiješak, no samo na tren. Već je sljedeće sekunde bila mrtva ozbiljna.

- Znam. – Potvrdno je klimnula glavom, - Hvala. –

Nije mu htjela priznati što se u stvari događa. Nije mogla. Bilo je prekasno.

*

14. svibnja, 21:01 sati

               Frank McLair, bradati muškarac na pragu četrdesetih, sjedio je ispred oronule kuće svoje pokojne bake i krpom masnom od automobilskog ulja čistio sačmaricu koju je čvrsto stezao u desnoj ruci. Njegov rottweiler Rocky nervozno je grizao metalnu nogu smeđe vrtne ležaljke pazeći da zabunom ne zagrize Frankovu nogu. Frank je pljunuo pred sebe i oslonio se o vlastito koljeno, a zatim je popravio Guinnessovu šiltericu koja mu je lijeno visjela na glavi. Osmjehnuo se sam sebi.

Napokon je došlo vrijeme da naplati stare dugove.