Budim se...Bijeli zidovi oko mene..Ne znam gdje sam...Nesječam se ničega,ali baš ničega..Gledam okolo i vidim da sam sama,sama ostavljena od svih,odjednom lagano zatvorim oči i čujem samo glasano pičukanje aparata oko mene i riječi doktora "Brzoo izgubit ćemo je"
2mjeseca su prošla
"Ustani Melissa,molim te...znam da si jaka možeš ti to..ako se za tri dana neustaneš morat ćemo te isključit sa aparata...zato ustani se"
Htjela sam nešto reči,ali nisam imala snage,u sebi sam micala i ruke i nogee ali nisam imala snage za stvarno ih pomaknut...
Nisam znala tko mi priča,ali svaki dan mi je dolazio,znam da je muško jel je pričao grubo,lijepo imao je topao i umiljati glas...ali ja ga nisam znala prepoznati
Trudila sam se,stvarno jesam,ali ništa...Došao je taj treći dan i još uvijek ništa,još uvijek nisam mogla pomaknuti svoje jebeno tijeloo,taj dečko je svaki dan kao i danas bio samnom i pričao mi je da me moja obitelj treba,da im falim i da se ustanem...
18:30 je
Ulazi doktor u sobu,čujem a ne mogu pričat...To je tako sjebano...
Doktor dolazi do mene i kaže da ću sada biti na boljem mjestu sa anđelima bijelim...Naravno to je u meni probudilo strah,nemir i zabrinutost jer sam bila sama...onaj dečko kao da se izgubio u magli,nisam ga čula cijeli dan..bilo mi je žao jer su mi samo on i obitelj dolazili a od projatelja nitko....Žalosno,ali eto haha
Par minuta prije nego što će me iskljičit sa aparata pokušavala sam dati neki znak da sam živa i uspjela sam..Barem sam tako mislila, od svih riječi koje sam htjela izgovorot nijedna nije izlazila iz mojih usta...kao da mi to namjerno radee...No ko da sam dobila snage u rukama pomaknula sam ruku,ali jebeni doktor nije vidio i iskljucio me...zadnje što sam čula su aparati a onda ko da sam usnula u jedan dubokii san....
evo ga,rekla sam pisati novu priču i odlučila sam da ću danas...iako znam da neće opet čitatelja ali jebiga ne mogu vas terat hehe...Ostavitw voze,komentar ako vam se sviđa.Pozz❤❤
