History is Perfect Infinity

Part 6

---
Zvonilo je zvono i napokon sam gotova s faksom za danas. Stvarno sam umorna i jedva cekam doci kuci i zavalit se na krevet.

"April mozes li molim te doci." zove me profesorica Williams.

Joj samo da nije lose. U glavi premotavam sve dogadaje zadnjih mjesec dana i dodem do zakljucka da nista krivo il lose nisam napravila, dapace. Sve je bilo odlicno a cak sam i napredovala.

Dolazim do profesorice i pokisavam nabaciti nekakav osmijeh na lice al uvijek apsolutno blesavo izgledam kad to napravim.

"Trebali ste me gospodo?" maknem pramen kose koji mi se nenadano nasao na licu

"Imas li deset minuta?" pristojno me pita.

Inace ona je profesorica iz fotografije i to mi je jedan od najdrazih predmeta jer zaista obozavam fotografirati. U trgovini imam izlozene svoje slike po zidovima svojoh kreacija na modelima. Jako sam ponosna na njih i to je nesto najbolje sta sam u zivotu napravila. Dosta vremena sam skupljala novac a i Mum mi je uzasno puno pomogla. Istina da prostor nike velik al dovoljan za mene i moje kreacije.

Ulazim u ured profesorice i rukom mi pokazuje na stolicu pored stola. Sjedam i pomno pratim svaki njen pokret.

"April ti si jedna od najboljih ucenica na ovom fakultetu zato te zelimo nagradit ovaj put malo drukcije. Danas cu te pokupiti ispred tvoje zgrade u pet sati. Ponesi svoj fotoaparat i molim te nemoj kasnit al znam da si tocna." govori a ja i dalje ne shvacam sto se dogada.

Vjerojatno cu nekog ili nesto fotografirat jer je rekla da ponesem svoj fotoaparat.

"Hvala Vam puno!" dignem se s stolice i dam joj ruku te izadem iz ureda.

Poletno izadem iz gradevine i odem na najblizu podzemnu zeljeznicu. Stavim slusalice na usi i upalim Ed Sheerana i One za koju smatram da je jedna od najlijepsih na X albumu. Udem u vlak i sjednem na sjedalo cemu se nisam nadala jer je vlak u ovo vrijeme pun poslovnih ljudi zbog prijelaska iz jutarnje u popodnevnu smijenu. Razmisljam koga bi danas mogla fotografirat i vec me sad hvata trema. Moram biti svoja i ponasati se poslovno i profesionalno tko god to bio. Izlazim iz vlaka i hodam jos nekih desetak minuta. Hvala Bogu da mi faks nije daleko od stana jer neki putuju i po sat vremena.

Maknem slusalice s usiju i spremam ih u dzep. Osjetim kako mi se lopta zabija u koljena sto mi malo poremeti ravnotezu. Jedva se suzdrzim da ne padnem siruci ruke da odrzim ravnotezu. Cujem djecju graju i shvatim da dolazi s igralista na kojem nekokiko djecaka igraju nogomet. Vidim kako djecak u bijeloj majci kratkih rukava trci prema meni cijeli zadihan. Uhvatim loptu i bacim mu je.
"Hvala!!" vikne i mahne mi

Mahnem mu i namugnem iako nisam sigurna jel uspio vidjeti. Trceci se vraca prijateljima na igraliste. Ovaj dogadaj vrati me u djetinstvo koje i nije bilo bas tako veselo kao ovok djeci. Kao mala odselila sam se u London iz Yorkshira zbog maminog i tatinog posla,kako to i obicno biva. Meni i sestri je to bila ogromna promijena jer smo morali mijenjati i skolu i drustvo i sredinu. Doslovno nas je bacilo u velegrad. U Londonu nemam nit jednu prijateljicu jer se apsolutno nisam mogla uklopiti. Ostala sam u kontaktu s svojom dragom prijateljicom Estelle iz rodnog Yorkshira. I ona studira u Londonu i cesto otidemo skupa u grad. Nikad u zivotu nisam imala prijateljicu ili prijatelja kojima sam apsolutno mogla sve reci kao sto je to u filovima. Nikad nisam skakala po livadi, putovala pa makar po svojoj drzavi, gadala se s jastucima po noci i slicno. Uvijek sam se oslanjala samo na sebe i nikog drugog. Istina da je Morgan uvijek bila tu za mene al isto je drugacije imat sestru i prijateljicu il prijatelja. Nikad nisam izlazila vani jer me to nit malo neprivlaci. Cesto bih znala sjediti u sobi i razmisljati i smislu zivota.

Prve dvije tri godine u Lodnonu su bile jos i nekako dobre al ona je apsolutno sve krenulo nizbrdo. Mama i tata su se sve cesce svadali i tome se apsolutno nije nadzirao kraj. Svaku vecer u kuci bi bio rat. Jedno vrijeme sam i popustila u skoli zbog spleta okolnosti al mi je Morgan izvadila iz crne rupe. Cesto bi znale otici i setati se i pricati o svemu samo da ne moramo stati kuci i slusati teske rijeci koje su svakodnevno padale. Mama i tata su se rastavili za godinu dana i napokon se sve nekako rijesilo. Tata je otisao zivjeti u Ameriku i cesto otidem kod njega cisto reda radi jer mi se i bas ne stoji tamo.

Ulazim u stan i ostavljam kljuceve na malog komodi pokraj vrata. Uvijek ih tu ostavim jer kad izlazim cesto znam zaboravit kljuc a tu ih vidim tako da nema teroije da ih zaboravim. Mama je jos na poslu i doci ce tek oko cetri sata a sad su dva i po. Maknem torbu s knjigama i laptopom s leda. Skinem patike s nogu i obucem papuce na tockice. Odmah cim udem u dnevni upalim Mtv jer bez glazbe ne mogu apsolutno nista radit. To me pokrece i daje mi ritam. Sjetim se da bi trebala napunit fotoaparat jet ne smijem ostat bez baterije. To bi bilo uzasno neprofesionalno s moje strane. Na mobitelu imam sve zapisano sto imam za kojo dan napravit i to provjeravam svaku vecer. Dobra organiziranost je pola puta do uspijeha. Stavim punit bateriju od fotoaparata i udem u kuhinju. Mama je pripremila neku tjesteninu al iskreno i nisam bas nesto gladna. Obilno sam doruckovala jer svaki put kad ne pojedem malo vise dode mi lose jet kuci dodem tek u dva a iz stana izlazim u sedam ipo.

Izvadim mobitel iz dzepa od hlaca i upalim wi-fi da vidim kakvih sve novosti ima. Ulazim u Instagram koji je definitivno najbolja aplikacija ikad osmisljena. Doslovno ti je cijeli svijet pod prstima sto je fantasticno. Malo prolistam i odem se istusrat jer sam zaisra dosta provela na Instagramu. Iz sobe uzmem donje rublje i udem u kupaonu.

(...)

Cetri manje pet minuta je i stojim ispred zgrade cekajuci moje profesoricu koja mi je kao druga majka. Vec sam prije fotografirala modele i bila na London Fashion Weeku. Uz modu fotografija je moja drga ljubav i ponekad cak promislim da vise naginjem fotografiji nego modi al shvatim da je to uzasnk usko povezano. Sve sto kreiram moram i slikat na necem ili nekom.

Sjednem na mali zidic pokraj ulaza u zgradu jer mi se neda stat na nogama jer na ledima imam poprilicno tezak ruksak. Kihnem jer se u zraku vec osjeti miris peludi a alergicna sam na nju. Oci mi se pocnu crvenit, svrbi me grlo, nos mi curi i sve ostale popratne stvari. To je jedina stvar zbog kojeg ne volim proljece. To mi je najdraze godisnje doba jer nije prevruce nit prehladno. Sve se budi i kao da se ponovno radas sa svom prirodom. Moje misli prekine truba automobila i ugledam profesoricin auto. Poskocim s zida i brzo uletim u crni dzip.

"Dobar dan!" sjednem i pozdravim je

"Ej April. Kako si mila?" pogleda prema meni i nasmijesi mi se.

"Malo sam nervozna al sve u svemu dobro. Vi?" pristojno odgovorim i pitam.

Koliko god da provedem vremena s ovom zenom, a puno sam ga provela, uvijek se nekako neugodno osjecam al ne na onoj los nacin.

"Zasto si nervozna?" namrsti se

"Pa iskreno neznam ni gdje me vodite nit sto cu il koga slikavati sto me cini jako nervoznom al istovremeno raste adrenalin u meni." iskreno odgovorim

"Nisam ti smijela reci zbog sigurnosnih razloga a i sama ces shvarir kad dodes tamo." namigne mi i nasmije se.

Evoo gaa!!! Ovaj nastavak Vas vraca retrospektivno u Aprilinu proslost i nadam se da Vam se svida. Ispricavam se sto dugoooo nije bilo nastavka al jednostavno nisam imala inspiracije i nadam se da ce biti bolje. PUNO hvala curama koje citaju, komentiraju i votaju. Hvala hvala hvala hvala!
L xxx :)